Da svi budu jedno. Nad prazan trg svetog Petra nadvio se veo milosti koji se širio poput tinte od duše do duše. I svi smo plakali. I zahvaljivali. Danas je novi dan. Dan kada smo se prestali bojati.

Unutarnji alarm na 06:45 i dalje radi. Ples plahti, pjev ptica uz zvonjavu crkve sv. Josipa, skliz do kave i zobene kaše na oba ringa, pa sam zafrknula mozak i moj nedostatak spacijalne inteligencije. Svjesno ulazim u borbu koju sam imala i do sada. Manu pretvaram u vrlinu. A slabiju stranu razvijenijom. Lijevu ruku zamjenjujem desnom, razbijam po kući od nespretnosti. Ljepljiv trag šlape od razbijene teglice meda nasmijava me. Bila je skoro prazna, što je dobro. Ne bi mi bilo drago da je puna jer je sad malo teže ići u nabavku. Maska na šarene dinosaure, rukavice boje lavande i ukočen pogled poput mačke u trenutku kada ugleda farove automobila ulazi u dućan samo kada je nužno. Desnom rukom gulim jabuku i promatram kako se bori sa mozgom. Paralelno puštam glazbu na youtoube dozvoljavajući nepoznatom dj-u da sam bira sljedeću pjesmu. U reklami između pjesama, koju inače preskočim, pita me ženski glas «Nedostaje li vam vremena za osobnu higijenu? Ne brinite…tu je..». Ne, ne nedostaje. Nisam ni čula koji je proizvod u pitanju, prirodni tampon vate zaglušio je nepotrebne informacije.

Danas sam naručena na cjelokupni spa tretman. Imam rašpicu za nokte i pete, zlatnu masku za lice, piling od šećera, žilete i pincetu. Meda više nemam za pakung za kosu, pa ću razbiti jaje. Imam još tri.

Danas moram biti lijepa i odjenuti baršunastu haljinu od moje Đurđice i staviti zlatnu narukvicu koju sam dobila u nasljeđe od nonne Mirelle. Danas je dan kazališta. Za razliku od godina do sada, proslavit ću ga odlaskom na predstavu.  

Dok hvatam orahe pažnju mi odvlači ljepljivi kartončić na kojem je desetak moljaca ostavilo život. Razmišljam… možda smo i mi ti moljci koji smo toliko naštetili teško bolesnoj zemlji kao što papa Francesco kaže, da smo upali u svoju zamku proždrljivosti i pohlepe.

Na svu sreću iznad nas je netko tko ima Ljubav iznad svih ljubavi, mudrost iznad svih Mudrosti i tko nam daje priliku za oprost. Moje srce ima još sedamdeset i sedam brava za otključati. Svaki dan po jednu. Taman dva mjeseca. Polako počinjem prihvaćati da je ovo dar. Ali, teško mi ide, jer i dalje ne razumijem zašto je moja Dunjica koja cijeli život pošteno radi i ima šestero unučadi, ostala beskućnica. Dvije logike – ljudska i božanska – teško dokučive.

Vratimo se na teatar. I igru. Misli se itekako mogu trenirati, i upravljati snagom volje. Biram igru i kazalište. S prirodno usađenom željom da pomognem onima kojima to treba. Mislim da je djeci dosta teško. Zauzdati višak energije, objasniti zašto ne smiju ići kod prijatelja, zašto ne smiju u park i na igralište, zašto više nema pizze i sladoleda, zašto je mama dobila otkaz. Zašto moraju stalno prati ruke i zašto ne smiju kopati nos. Izazov. Zovem Crveni križ. Zahvalni su, jer su na izmaku snaga. Zovem na video Detelića i Kovača. Smislimo pjesmicu, Matej Meštrović uglazbi, Barberić osmisli koreografiju, snimimo vokale, Matej kaže da smo falš, zovemo Jelinčićku iz Izvora da ona i buraz malo to poprave svojim glasovima, snimimo videe, Kovačeva djeca su u glavnim ulogama, Jasmila nam daje savjete, Tomek nam osmišljava kako snimiti, zovemo Bašića da nam to smontira, on kaže – može, jer su mu otpali svi poslovi. Toliko dobrih srca bez osigurane budućnosti. Da svi budu jedno. Bezuvjetno davanje, Ljubav bez kalkulacija. Za drugog.

Zovu me drugi roditelji i kažu evo ti moja djeca, što god treba. Shvaćam, potrebna sam. Petra budi se! Izlazi iz začaranog svijeta na tren. Život je predstava. Ovo je trenutno najnapetiji i najemotivniji i najneizvjesniji film koji živim. I ne, ne spašavam ga ležeći na krevetu kako neki vicevi kažu. Iz mojeg Ostanidoma bacam strelice ljubavi. I učim lekciju života.

Dok pola paketa bakalara čeka da se odmrzne uzimam predbilježbe za ručak i slušam pjesmu koju mi je moja Nensi odsvirala za lijep dan. Aleluja od Cohena. Aleluja.

TRPA DINARE

Lijepi poriluk je bio u dućanu. I napokon je došao kvasac, koji sam bacila u friz da imam za pletenicu za Uskrs.

Vadim poklon od Marije i Vjeke koji mi uvijek nose vrhunska vina.

Češnjak i koji krumpir.

Pola sata truda i cjelodnevna toplina u srcu.

Moja mama je počela raditi trbušnjake. A ja sam upisala Amika fitness. Ne večeram. Odlazim u šetnju oko zgrade, po kvartu. Navečer nam jave da je zagađen zrak, da ne izlazimo.

Čekam da spot bude gotov i da se djeca smiju sa nama. Da se smijeh čuje do svih srca i spoji u puninu.

Grlim,
Pe