Živim za tren koji je sada trn.
Živim za Ljubav koja ne poznaje vrijeme ni prostor.
Ni dodir. Ni strah.
Živim.

Jutro je. 06:50

Zapisan je taj alarm u meni od nedjelje. Trebat će neko vrijeme da tijelo zaboravi. Otvaram vrata mog vrta. Ptice pjevaju. Dobro je.

Vojnički slažem krevet iako postoje istraživanja koja tvrde da treba ostaviti krevet nepospremljen da noćna vlaga ispari. Biram ipak zdravu glavu i vojnički režim u kombinaciji sa Benignijevom igrom preživljavanja u La vita e bella. Zamahnem plahtom i polako promatram kako od nje nastaju valovi koji lagano padaju prema krevetu ne birajući gdje će pasti. Zadivljujuća je lakoća u tom komadu pamuka. Vojnik u meni hvata vrhove i podvlači ih pod madrac, poravnavajući svaki nabor. Nešto je vrlo ženstveno u tom valceru preciznosti. Prvi put promatram moje ruke kako pažljivo slažu svaki kutak. Pogledam ulijevo prema mom zrcalu i uspravim se. To sam ja. U vječitoj borbi sa mirom koji mi je nametnut, a koji mi toliko paše.

Dva jastuka. Jedan za pod glavu, drugi za grljenje. I još jedan mali. Koji će ići u novu sobicu. Volim ženu u sebi. Ženu koja se napokon ne treba boriti i koja napokon može pokazati svoju krhkost.

Tlo se zaljuljalo, ptice su utihnule. Na sekundu. Namignem im. Postali smo prijatelji. Tesla i ja. I njegova golubica.

Nastavljam sa jen dva tri dva dva tri i stavljam poplun u kraljevski plašt i razgibam kalcifikate u ramenima uz stihove Million dreams. «I close my eyes and I can see the world that’s waiting up for me. Through the dark, through the door, through where no one’s been before. But it feels like home. They can say it all sounds crazy, thay can say I’ve lost my mind. I don’t care, so call me crazy. We can live in a world that we design.»

Spacijalna inteligencija je i dalje tu…stavljam džezvu na ring dole lijevo a palim gore desno. I to me veseli. Ostala sam ista. Užareni ring gasim i palim opet. I iz druge upali. Dok voda čeka da postane erupcija smeđih zrnaca koji uvijek malo pređu rub i iskipe, odkližem do mog salona za uljepšavanje. Dobro zapjenim ruke baby sapunom i umijem se. Koža mi je postala nekako grublja, pojačat ću dozu E i C vitamina i mrknut apotekarski magnezij, koji je sve skuplji. Dvije kune komad. Važem isplati li se ili da jednostavno ostavim grublje lice kao podsjetnik na ove trenutke samospoznaje. Stavljam ipak jednu tunu za glatku kožu i mekše mišiće, a Dobrilu za moje prijatelje Dunju, Antu i Jasu koji su u deset sekundi postali beskućnici. Rezat će nam plaće, biti će za režije. Njima će pokriti samo 5 % štete. A ostalih 95 % će i dalje plaćati kroz kredite, kao u nekom jako lošem snu.

Samo ne smijemo zaboraviti da smo ljudi. A ljudi su duboko u sebi dobri. U ova dva ili tri mjeseca vjerujem da ćemo pronaći su sebi to dijete. Koje zaboravlja, oprašta i veseli se malim stvarima. Koje pomaže onima kojima je sad to potrebno i ne misli samo na svoju sigurnost. Koje osvještava da samo zajedništvom možemo pobijediti sve podjele, stigme, nesreće, bolesti, nedaće, siromaštvo, usamljenost, bespomoćnost i etiketiranja.

Moja zemlja to sigurno može. Duboko vjerujem u to. Uzimam metlu i krećem od mog praga.

TRPA DINARE

Danas je na meniju Socca ili farinata – pogača od slanutka koja svoje korijene vuče iz iz Genove. U Toscani ju zovu Cecina. Legenda kaže da su se nakon bitke u kojoj je Genova pobijedila Pisu, đenoveški brodovi našli u nevremenu i popadalo je nekoliko bačvi ulja i slanutkovog brašna. Nije bilo više hrane, jer su zalihe isparile, pa su vojnicima poslužene te mješavine koje su se osušile na suncu. Nastala je vrhunska i hrskava palačinka zlatno žute boje.

Uz to sam poslužila salatu od graha, luka, češnjaka i po glavi jednog jajeta. Mama mi je došla na ručak. Živi niže niz ulicu. Uredila se jer slavimo. Nakon tri tjedna hladnoće bez grijanja i tople vode, napokon su došli i privremeno popravili cijev.

Pitam mamu kako ćemo to mi sve izdržati. Kaže mudrošću starih indijanaca: «Dan po dan».

Prošao je i tata. Donio mi je začine za aglio e olio. Jer to moram imati. Dobro mi je došao začin pred kraj dana da se nakratko trznem iz sna. Uzimam daljinski da čujem vijesti. Hoću, neću? Neću.

Ljubim.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *