Eh, da sam ptica pa da mogu slobodno letjeti iznad svih strahova i gradova.
Eh, da sam ptica pa da mogu osjetiti potres unaprijed i mirno zašutjeti.
Eh, da sam ptica.

Danas je srijeda. 25.03. 13:30.

U nedjelju nas je zadesio gadan potres. Čileanci kažu da ni ne trepnu na 5 rihtera, meni su trepavice otpale.

Prije deset dana su nam rekli na poslu odemo doma i da se vidimo za dva mjeseca. Razlog je onaj virus – čije ime ne želim više ni spominjati.

Prije dva tjedna ljudi su mi išli na živce, tražila sam neko mjesto gdje mogu biti sama i šutjeti. Prije mjesec dana plakala sam ko kišna godina jer se kao petnaestogodišnji freelancer ne znam nositi sa sustavom.

Danas je srijeda. 25.03. 13:39 Devet minuta mi je trebalo da saberem misli i sročim ovaj početak koji ću najvjerojatnije obrisati kada ga opet pročitam.

Sjedim sama u svom stanu. U tri dana preko 80 potresa, što manjih, što većih. Raspoloženje u dijametralnim suprotnostima. Boli me briga, i bit će kako treba biti, pa do spavanja na podu u debeloj pidžami, pored nosivog zida sa opremljenom torbom za preživljavanje. Hodam po kvartu sa maskom, gumenim rukavicama i naočalama, i govorim kako me nije strah zaraze.

Danas je srijeda. 25.03. ne gledam više na sat. Fali mi razgovor. Fali mi zagrljaj. Fale mi ljudi. Ali, za razliku od mojih prijatelja slobodnih umjetnika, imam osiguranu plaću. Za razliku od mojih prijatelja i nepoznatih ljudi koji su ostali bez krova nad glavom, imam topli dom. Za razliku od djevojčice koja je stradala u potresu, živa sam.

Posramljena sam koliko sam nezahvalna.

DAN 1

Kada smo stavili maske, maske su popadale

Krećemo od danas. Jer vrijeme prije je bilo stanje šoka. Krećemo od danas. Jer danas okrećem novu stranicu. I skupa sa vama idem u bitku Davidovu. U bitku za upoznavanjem sebe i preslagivanjem života. Puzzle dobivaju novu sliku, a ja stalno ponavljam u sebi – da bih bila bolji čovjek i da bi ovaj svijet bio ljepši. I nevjerojatno je koliko vjerujem u to.

Perje na mojim krilima zna da ona sada ne mogu letjeti, ali zato mogu plesati.

52 kvadrata i vrt. Moj novi svijet. Pa upoznajmo ga.

Ulazim u stan, iz kojeg rijetko izlazim. Hodnik sa prekrasnim antiknim dvosjedom koji se račva u sve prostorije moga stana. To je moje predvorje zahvale. Svaki put kada tu prođem, zahvalim. Za krila koja nisu polomljena, za darove, za ljubav, za tugu, za radost, za nikad složniju obitelj,  za usamljenost. Za život. Slika konja u galopu koja visi na sivom zidu govori da čim izađem moram naučiti jahati. Imam listu moranja, to jest želja. Kad izađem trebat će mi puno snage. Zato vježbam. Kao nikada do sad.

Privremeni wc s desne strane čeka da postane dječja soba, za dijete koje me u nekom od domova čeka. Ali moram žrtvovati i ugradbeni ormar, da u sobu stane sve za nju i/ili njega.

Spavaća soba od danas više nije madrac s kojeg sam pala i koturala se od potresa, već otok sigurnosti. Nagrada za još jedan dan u izolaciji. Naspavana glava čuje bolje misli. Nema smisla spavati ispod nosivog zida, kada imaš siguran otok. Nisam ptica, ne mogu ga predosjetiti, a ako dođe, ne mogu ga zaustaviti.

Moj modni salon u kupaonici čeka youtoube instrukcije kako se našminkati, uljepšati frizuru, manikirati, pedikirati.. sve ono što sam prepuštala drugima. Još nisam otkrila kako mogu sama sebe masirati i zagrliti, ali imam vremena. Bar toga sada ima.

Vrt. Bože hvala ti na mojoj upornosti da stan koji kupim mora imati vrt. Zelenilo i ptičice koje me bude, osim kada utihnu, omogućavaju mi da odem na izlet. Do mog grunta. Gdje sam sa susjedima, koje sam tek sad upoznala posadila šareno cvijeće. Kad će niknuti, pa rasti i procvjetati, imat ću puno toga za proučavanje. Kao kada roditelji svaki dan otkriju nešto novo kod svoje djece. Rupa u zidu balkona čeka da ju zakrpam, za što ću pozvati svog prijatelja Dineka koji će mi davati upute korak po korak. Jer, sad ti nitko ne ulazi u kuću. Ostanimo doma. I izađimo van, ako se tektonske ploče još malo preslože.

Kuhinja. Tjedan dana ne kuham, idem mami koja je u istoj ulici, na ručak. Jako fini. No, kad ne kuham nisam svoja. Idem napraviti tortu od rogača i jabuka, ali bez ovih potonjih, jer sam zadnju slistila sa tatom koji je došao u goste i imao predavanje o talijanskim pjesmama. Od Milve i Mine do Lucia Dalle.

Da, otvorit ću restoran. I svaki dan kuhati za nekog i poslati mu sliku. Sigurna sam da će pasti puno ponuda za brak J Izolacija čini čuda. Zanimljivi ljudi mi pišu nakon puno godina. Kad dobiju ručak, brojat će dane da me zagrle. Nazovimo ovo stanje čistoćom. Čak ti dođe kao izazov. Restoran se zove Trpa Dinare – anagram koji je složio od mojeg imena i prezimena moj najdraži Mario Kovač. Da, bit ću puna love kada ljudi napokon izađu iz svojih buksi sa zalihama brašna, soli i šećera i smanjenim plaćama ili otkazima. Možda nađem nekog šeika koji će poslati avion sa tonom i pol namirnica, pa da slobodno mogu kuhati za raju. Kao što je poslao i nekoliko tona maskica, koje još uvijek ne možemo kupiti.

Kuhinjski stol koji je gostio moje drage ljude postaje ured, u koji svaki dan moram doći sređena od glave do pete. U štiklama. U kojima ne znam hodati. Ali sada ne trebam ni hodat baš tako puno, pa se može. Kažem vam, sve se može. Samo moram podvući neki kartončić pod nogu jer se ljulja, a ja svaki put prestanem disati od straha da je zemlja opet malo udahnula.

Danas sam imala crvene štikle, hlače na Mickey Mousea i ljubičasto crvenu košulju. Lijepo sam se i našminkala. Slika u ogledalu mi se sviđa. Rastem.

Dnevni boravak sa televizorom koji od danas palim samo u pauzama i ne pratim iz minute u minutu rast novooboljelih. Zapalim mirisnu svijeću, pojedem kolač i pogledam neku seriju. Šteta što je prošla Ljubav je na selu. Baš sam zavoljela te ljude.

I to je to, ljudi. Danas je novi dan. Dan kada postajem stanovnica Petrovaradina, moje utvrde. A ona prava, koja nosi moje ime i prezime, postaje prva destinacija mojeg prvog putovanja bez kraja.

Laku noć od kraljice Petre

2 Replies to “Eh, da sam ptica”

  1. Volim te puno, vidim te u tvom prekrasnom stančić samu, a oko tebe tvoje ptičice iz vrta pjevaju i plešu oko tebe… A ja zatočena u još podstanarskom stanu ‘ko zna do kada, tužna i sama, puno mi znači vidjeti tvoju pozitivu i mogu samo reći, da li je ovaj Grad svjestan koju umjetnicu ima❓❤️❤️❤️❤️👩‍❤️‍💋‍👩🙏🙏

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *