Ako misliš da si sam
Ako tuga hvata te
Sjeti se da imaš nas
Koji prate te
Dan po dan prolazi
Tamni oblak odlazi
Ne brini, ne ne
To samo je tren
Prolazi dan
Kad ja grlim te

Jelena (1/4 Frajli) – Karantena blues

Ovim stihovima započela sam dan. Poslala sam riječi jednoj četvrtini Frajli – Jeleni. Rekla sam joj da mislim da će današnji dan biti depra. A onda sam popila kavu.

Danas imam posla. Trebamo poslati gotov video Crvenom križu na temu Čiste ruke. Nemam više vremena za čežnju i patnju.

Moj dnevni boravak danas postaje studio za snimanje spota. Pospremila sam sav nered oko sebe i tri puta provjerila da nema nešto neprikladno. Spot je za djecu. Ipak.

Obukla sam sve šareno na sebe što sam imala, i to mi nije bilo dovoljno, pa sam se omotala žaruljama u boji. Pripremila sam šarene maskice, sredstva za čišćenje, sunčane naočale i usisivač. Našminkala sam se i malo pretjerala sa rumenilom da izgleda kako sam super zdrava. Kao…sve je oke. Ne treba plašiti djecu. Sama sam si napravila frizuru, što mi nikad nije išlo od ruke. Dvije kečke na glavi, sfrkane u telefone su najbolje što mogu. Stavljam naušnice na srca i obuvam tenisice. Skidam tenisice, tenisice moraju ostati vani. Zbog Korone. Rekla sam tu riječ. Korone. Korone. Korone. Što više ponavljam, višak estrogena koji ovih dana lučim izbjegavajući tu riječ, dolazi na normalu. Da mi je netko govorio da ću svaku namirnicu brisati sa deterdžentom i premazivati sa alkoholom, a kasnije lošim ginom, jer onog prvog nije bilo za kupiti, ili povrće i voće bacati u lavor sa octom i sodom, rekla bi mu da je lud. Vili Beroš kaže da smo heroji mi koji to radimo. Evo me. Tu sam. Super junakinja, potpuno opremljena za opak plan kako djeci olakšati  novu situaciju u kojoj se nalaze. Novi svijet koji smo im ostavili u nasljeđe – Virtualno viralnu stvarnost.

Evo me, krećem snimati spot za pjesmicu o pranju ruku, sa zaštitnom maskom i gumenim rukavicama. I trudim se da im bude smiješno, a meni malo grč u srcu. Ali, ne dam se.

Zovem obitelj koja broji desetero djece, a imaju i sluha. Molim ih da nam malo podebljaju pjesmu svojim i dječjim glasovima. Ozbiljno su shvatili zadatak i bacaju se na posao. Kovač je stavio majicu Crvenog križa i snimio sa svojom djecom pravi mali film od kuhanja ručka do pranja ruku. Glumac Šeki se zavukao u kupaonu da ne probudi sina. Uzeo je rekvizite i upravo snima. Brakusa sam probudila, sad će i on. Lara je već sve poslala, sa koreografijom. Svi u akciji. Idem i ja. Samo da dezinficiram paket sa čvarcima, treba nešto zamezit prije rada. A, i ti čvarci više nemaju okus kao nekad! S okusom deterdženta bacam se na posao.

KAMERA IDE

Spremna sam. Uštekala sam se u struju i krenula. Uspravim se i otvorim usta. UPS! Zaboravila sam upaliti glazbu. Ištekam sam se iz struje i idem stisnuti play. Utikač koji se za mnom vukao, skakutao je preko tepiha i zapeo za nogu fotelje i stegnuo me oko vrata skoro kao što je i plesačicu Isadoru Duncan, koja je nesretno stradala kada joj se šal opleo o kotač automobila. Hvatam žice oko vrata, radim korak natrag i popravljam situaciju. Malo mi je smiješno. Dodatni naboj dobivam u sebi, a još se nisam ni uključila u struju. Palim glazbu. Trčim na startnu poziciju između dvije slike kako bih mogla početi pjevati. Pjevam. I gledam u mobitel. Nakon par taktova skužim da mobitel ne snima, jer svira.  Je li ovo moguće? Kaj je s glavom? Gledam u mob. I gleda on mene. Kaj sad?

Tehnologija mi nikad nije bila jača strana, ali i kockasta glava bi shvatila da treba imati dva izvora – jedan za glazbu, drugi za video. Uzimam laptop, idem na mail, skidam Meštrovićevu glazbu koju mi je poslao, pustim glazbu. Sve je spremno. Skužim da je ipak bolje snimati video na laptop jer bolje može biti pozicioniran, a sa moba pustim glazbu. Moram sve zamijeniti. Jesam. Sve je spremno. Krećemo. Kreće pjesma. Ne znam riječi. Iako sam ih preko pola napisala. Trebam još jedan ekran. Trebam još jedan ekran!! Odem po papir, žica mi ograničava kretanje. Ištekam se iz struje. Puštam pjesmu, prepisujem riječi. Olovkom. Na papir. Uživam u zavijutcima na j i g. Češće ću pisati olovkom, baš je romantično.

Sve je tu. Palim laptop, puštam glazbu, papir visi na lusteru. Idemo. Prva kitica je prošla, dobro mi ide. Plešem, glupiram se, dajem sve od sebe. Mislim si ovaj svijet mora i može biti ljepši, sva sam u euforiji i taman na drugoj kitici zove mama. Ne! Ne! A, baš je bilo dobro. Hoću se javiti sad? Ne mogu. Sad sam u elementu. Idemo opet. Nema stajanja. Vraćam pjesmu na početak. Play. Opet zove mama. Javim se. Gužva mi je. Kakva gužva, pita ona? Snimam. Kaj snimaš? Spot. Za djecu? Da. Bravo. Zovem poslije. Ok? Ok. Brišem znoj s lica i hajmo.  Od početka. Opet telefon. Zove nepoznat broj. Prebacujem na avion. Ako prebacim na avion, ne mogu pustiti pjesmu. Ili mogu? Mogu. Udahnem. Ton ide. Kamera ide. Akcija!

Šaljem Martinu svojih sedam videa da konačno može montirati spot. Svi ostali su već poslali. Martin kaže da sada ne može. Ide musti koze. Na Zlarinu je. Kad se vrati iz polja, bude. Prije kojih par mjeseci rekla bih mu: «Kakve koze, molim te?! Hitno nam je». Sada sam se osmjehnula i rekla da naravno da prvo ide u mužnju. Ništa se neće promijeniti u par sati. A koze još uvijek imaju svoj red, za razliku od nas ljudi. Želim da i moj život postane takav. Malo mi je čudno da završim priču sa rečenicom da i ja želim biti koza, pa jazziram.

Uranjam u Zlarinsko polje i tamo sam. I sjetim se.. imam na pola napisan horor o Zlarinu. Pa, to treba dovršiti.

Hrvatski Crveni križ/Croatian Red Cross – Pravilno pranje ruku

Uživajte u pjesmi nastaloj u kućnoj radinosti, život umjetnika je kruh sa sedam kora. Ali ukusan.

Nazvala me Frajla Jeca. Pita kako sam. Dobro sam. Šteta, kaže ona, baš sam ti uglazbila one stihove. Ma daj? Daj pošalji. Objavit ću, iako je tema za djecu, lupila me pozitiva. Smijemo se zajedno. Zašto ne? Malo smo dole, malo gore. I tako kroz dan.

Nevjerojatno kako se čovjek može prilagoditi i kako stvaranje nikada ne staje. Ona u Novom Sadu, ja u Zagrebu, svaka u svom domu pjevamo, plešemo, i režiramo. Ona trči na pokretnoj traci, a ja plešem latino u novom online Amika programu. Nastao je Karantena blues. Nastao je hit za djecu, koji je u dva sata pogledalo preko sedam tisuća ljudi. I to sve samo našom voljom, bez love, bez skupih kamera i posebnog osvjetljenja. A dan je počeo sa deprom 🙂
Samo ljubav.com

Danas su za ručak jaja sa špekom. Kaj sad. Radilo se 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *