Pišem pismo tinta mi se proli
Daleko je onaj tko me voli

Ništa vs sve.

Što radiš? Ništa. Baš ništa? Ništa. Valjda jedeš. Jedem. Tuširaš se? Počela sam. Aha. Strah od potresa? Da, kužim. I meni je trebalo par dana da se ohrabrim. Utrčim i istrčim. A, zadnji put kada sam se napokon opustila i pjevala pod mlazom vode Nessun dorma nije ni potres spavao, ali sva sreća tako sam glasno pjevala (i loše) da ga nisam osjetila. Vratim se na temu. Tema je ništa. Šutimo. Prijateljica i ja na telefonu. Reci mi što još radiš? Čistim. Pa kaj još imaš čistiti? Uvijek nešto. Kvake, prekidače, drške u kuhinji… sve ono što nikad nisam mislila da treba čistiti. Slušam ju i mislim si je li ovo sve potrebno ili nije. Pa samo smo mi u toj našoj krletci. Zamišljam pticu u njoj. Što bi ona radila? Ništa. Čistila bi se. I jela, kad bi imala hrane. Imaš što za jesti, pitam ju? Imam punu škrinju teletine, uzela sam pola teleta. Imam i desetak piceka. Pa ti možeš biti tamo cijelu godinu, nasmijem se. Mogu, kaže ona i protegne se kao mačka. Daj ustani pa skuhaj nešto. Skuhala sam za danas. Kaj? Gulaš. Onaj za prste polizati? Da. Bravo. Sad ćemo jesti, pa ću izaći malo iz kuće. Nisam izašla tjedan dana. Pa, zašto? Imaš kuću, bar u vrt. Bilo je hladno.

Šutim. Šutimo.

Otvaram kalendar. Ispunjen do zadnjeg dana sa predstavama, probama i drugim projektima koje sam ugovorila, a sada su samo slovo na papiru. Otvorila sam ga iz potpuno drugog razloga – da vidim koji je dan i koliko smo već u ovim našim novim životima. Idem prstom preko svakog dana i onda zastanem. Progutam knedlu. Idem dalje. 14.03. KDV Lisinski… Ježeva kućica i Frajle u istom danu. Kakvo bi to uzbuđenje bilo. Ali ono dobro uzbuđenje… bila sam potpuno spremna na oba projekta. I samo sam čekala. Vraćam prst na dan prije, na dan zbog kojeg sam progutala knedlu. Držim prst preko tog datuma, pa ga lagano spuštam milimetar po milimetar i otkrivam slova. Suza kapne preko ožujka i omekša papir. Palcem i malim prstom masiram zategnute zglobove vilice i sjetim se da moram disati. Idem dalje. Tri dana su Frajle rasprodale. Druga dva dana bi bilo samo ponavljanje gradiva što se tiče mog posla, najbolji dio. Sjediš i uživaš u koncertu. Ali i tu se ne bih smjela previše opustiti. Jer sam za Nove fosile tako zeznula jedan početak pjesme dok sam brbljala sa ekipom u režiji. Još uvijek si to nisam oprostila, iako vjerujem da tih tri sekunde tišine nitko to nije ni primijetio.  Nasmijem se mojoj potrebi za perfekcijom na potpuno nebitnim stvarima.

Pitam se je li zdravo za psihu ovako zamišljati svoje propuštene dane. Jače je od mene, idem dalje. Ježeva kućica sa Zagrebačkom filharmonijom, mojom novom obitelji s kojom uživam u osmišljavanju novog MINIMINI ciklusa za djecu, igrala bi dva puta taj dan. Druga izvedba bi sigurno bila bolja od prve, jer je uvijek tako. Rasprodali smo sve. I taj datum, i onaj tjedan dana poslije. Sve četiri. Do zadnjeg mjesta. Ta sreća u meni da se tražila karta više davala mi je potvrdu da se isplatila svaka kap znoja. Hana Hegedušić, Vladimir Tintor, Borko Perić… maestralni glumci koji ne zaslužuju biti zarobljeni u ovoj kockici u vremenima 10:00 i 12:00 h. Optimizam publike snaži me, jer nitko nije htio povrat novaca. Kažu, doći ćemo kad sve ovo prođe. Dakle, proći će. Evo, dogodio se taj prijelomni trenutak kada sve izlazi iz mene, ožujak postaje razlivena tinta.

Umjetnost je moj svijet, moj život. U kojem se dajem bezrezervno, bez kalkulacije, u potpunoj ljubavi.

Nastavljam dalje, ne znam je li papir toliko zamuljan ili se meni magli pred očima. Miješaju mi se preko dvadeset predstava Tvornice lutaka, koncerti, filmovi.. svaki projekt sam s tolikom ljubavlju smišljala i ostali su zaleđeni. A, svaki od njih je živi organizam koji vrišti od potrebe da se pokaže. Stvoreni su da se dijele sa publikom. Jer bez njih nisu mogući, nisu potrebni. Stanem na 27.03. Na danu kazališta. Sad bismo bili u kombiju nas troje Smogovaca, naša družina Alan Forda. Detelić, Kovač i ja. I vjerojatno bismo se toliko smijali da bi nas trbuh zabolio. Tako je to uvijek izgledalo – od ulaska u kombi do dolaska u dvoranu u koju su nas pozvali. Predstava bi bila potpuna eksplozija, jer nikad, ali nikad nismo nešto odrađivali. Dali bismo 500 %. I onda bi znojni sjedili na stolcima pred ogledalima i ne bismo imali snage ni presvući se. To zadovoljstvo kada si dao sve što imaš i znaš je neprocjenjivo. Po povratku bismo šutjeli. I zagrlili se na rastanku.

Zvuk poruke. Marijana iz Otoka. Kaže – sada bi bilo Lutkarsko proljeće, baš sam tužna. Nije sama. Stiže druga poruka. Smijem li objaviti link sa vašim predstavama da djeci bude lakše? Smiješ, poklanjamo svima sve što imamo. Stegnem vilicu, sjetim se da moram disati. Imamo publiku. Predstave Tvornice lutaka pogledane su preko 10.000 puta, a od MINIMINI ciklusa i Zagrebačke filharmonije 20.000 puta u ova dva tjedna. Slova ipak nisu samo na papiru. I unatoč online Ježevoj, nitko, ali nitko nije tražio povrat novaca. Brk mi zatitra u još nedozvoljeni osmijeh. Još mi paše malo ova patnja. Suzdržavam se da se ne pogledam u ogledalo sa tim suznim očima, što sam redovito radila jer su tada bile najljepše. Ah, ta umjetnička samodopadnost u vječitom boju sa samokritikom. Brojim kockice u kalendaru. Dva i pol tjedna su prošla. Još samo sedam. Kad vidim svoju bagru, prvo ću ih zagrliti, a onda ćemo otići na pivo. Iz gepeka ću, kao i uvijek izvaditi nešto što sam im skuhala. Obitelj.

Vraćam se na razgovor sa frendicom. Kažem joj: Daj digni to dupe, našminkaj se i vidimo se na kameru, može? Može.

Ipak odlazim do ogledala i zaustavljam pogled na zelenim očima prošaranim sivim i smeđim točkicama i krugovima dajući izgled polovice šipka. Otoci pod njima daju na težini. Umjetnik u meni potvrđuje – da, to je ta patnja koja je dio nas. Iscrtavam tuš na očima prema gore i stavljam dvije vrećice indijskog čaja pod svako natečeno oko i bacam žlice u frizer na par minuta. Recept za prevariti i mamu.

Ne predajem se. Napokon možemo udahnuti i analizirati sve dobro, ali i greške. Koje smo sve ljude povrijedili u tsunamiju stvaranja, u onim ludim trenutcima kada nismo svoji, kada samo izbacujemo, a da nismo svjesni u tom boju ega i Duha što je sve dobro, a što nije.

Evo me u dnevnom boravku, u mom uredu. Ne padam u zamku grižnje savjesti i samosažaljenja, ali osvještavam. I puštam tugu koja mi pritišće prsa već danima, a ja mislim da je to upala mišića od rezanja luka. Mičem sad već užarene žlice sa očiju, ne pomažu.

Puštam sve neka teče niz rijeku tinte ostavljenih priča. Mičem bedeme obrane i puštam da pucaju sve brane koje sam hrabro danima držala u sebi. I zahvalna sam tim danima zamišljenog svijeta, jer tada to ne bih mogla podnijeti.

Još jedna poruka. Od Marteka. Onaj koji je napisao Očekujem istinu u umjetnosti. Kaže piši, jako je to dobro. I dobro je biti aktivan. I pošalje mi sliku njega i moje mame u najluđim danima kada ih nitko nije mogao zaustaviti u kreaciji. To su oni dani kada je je moja mama nasred napuštene zlarinske Borovice stajala na krovu i čekala publiku da pogledaju njen performans. Kada je publika prehodala tih pola sata do tamo i došla na predstavu, mama je digla skupu vazu u zrak, bacila ju sa krova i poklonila se. Krv nije voda.

Moj naklon,
Kistihand

Predstave Zagrebačke filharmonije

Predstave Tvornice lutaka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *