Dok čekam da moje zobene pahuljice priznaju kefiru da su kaša, kuham kavu sa štaub šećerom, jer sam ostala bez onog kristalnog i kližem po mojim nikad dovoljno čistim pločicama uz taktove nezamjenjivog Ive Robića. Win win. Pločice se glancaju, a sati latino plesa  pokazuju rezultate, iako danima nisam mogla uhvatiti korak. Jabuke i trešnje. Moja najdraža pjesma. Samo poslušajte taj uvod. Malo te navuče zaraznom melodijom, zatim stane, u stilu – ja vodim igru. Kaže on kad mene ljubio je zadnji put, tad trešnje cvale baš su sve. I šapat iskreni su mogle čut’, on ljubi me.

Kavica je skoro pobjegla na šparhet, ali je stala, kao i Ivo prije nego mi je rekao da me ljubio zadnji put.

Na instrumental otvorim vrata balkona i gle čuda, procvale su trešnjice. Baš sve. Ah, to je ta ljubav, o kojoj on pjeva i za koju se kune da se događa samo jednom. Pitam se zašto se trešnja zove trešnja? Zato jer se tresu plodovi sa stabala? I zato jer trešnja daje svoje plodove, ona voli nas, pa zato mi njih? Je li to ljubav? Prepoznavanje onoga tko nam ju daruje? I uzvraćanje bacanjem koštice natrag u zemlju do novog ploda?

Ljubav. Ah, kako je ta riječ postala otrcana. Čim kažeš ljubav, dobiješ sliku TV limunade u kojoj Marisol  govori te chiero te chiero i suze joj klize niz rukav njene bogate zabranjene ljubavi. Kao da je ta riječ dobila toliko epiteta i ukrasa da je postala jednostavno – kič. Ali ne onaj dobri stari kič kada staviš koledžice na bijele čarape i zlatni lanac, nego onaj bljuv kič na koji odmahujemo s podsmijehom i rigamo u slapovima. Slušala sam jednog rabina koji je pojam ljubav secirao do kosti. Pokušat ću pronaći taj video i prikeljiti ga blogu, jer bi moja interpretacija mogla biti pogubna. Ja sam isto sklona kiču, volim dodati svega da bih dobila na lovačkoj priči i sekundu više pozornosti. Ono kaj mi je ziher ostalo u glavi je kad je rekao: „Kako često kažemo volim, a da to uopće nema to značenje? Na primjer volim ribu. Toliko ju volim, da sam ju dao ubiti da bih ju pojeo i da bi meni bilo dobro. Voliš li ribu ili sebe? I voliš li uopće?»

Huh! Kad krenemo od te polazne točke, ljubav je doista teško dokučiva.

Ali ja mom Robiću nekako vjerujem. On mi djeluje kao da priča o onoj pravoj, staroj, dobroj ljubavi. Kad kaže samo jednom se ljubi, on to doista vjeruje. Pitam se postoji li to fakat?

Neki dan sam šetala sa prijateljem koji je išao slikati drvo za svoju ženu. Ja kažem wow, pa ti stvarno voliš svoju ženu. To je baš super. On k’o iz topa: „Pa kakvo je to pitanje, Petra? Da li volim svoju suprugu? Pa, ne bi bila moja supruga.“

Bože, hvala ti. Ovo ipak postoji. Moj frend je upravo narastao za deset centimetara. A, inače je jako visok.

Najs.

Frajer koji voli svoju ženu, i ne srami se toga. Pa, da! To bi tako trebalo biti, kaj ne?

Što nam ova karantena nosi? Kaže moj Marek brak je kao i kuća – ako je na dobrim temeljima, preživjet će i potres i koronu. Njemu je jako lijepo. To je moj umjetnički buraz!

Pitam se hoće li ova izolacija donijeti ljudima više razvoda ili novih odnosa? Tko zna, možda će se baš neki nikad riješeni odnosi sada napokon produbiti i razviti u nešto lijepo. Feministkinje diljem svijeta upozoravaju da je zbog izolacije u porastu nasilje u obitelji. I tako to nitko nije šišao prvi mjesec korone, jer te babe uvijek pretjeruju. I gle, odjednom prije tjedan dana javio se glavni tajnik UN-a Antonio Guterres i u video poruci upozorio na ‘zastrašujući globalni porast’ obiteljskog nasilja u krizi koronavirusa i pozvao vlade da ulože veće napore da spriječe nasilje nad ženama. Ajoj, sada to više nisu frustrirane babuskare, sada je to glavni političar svijeta.

Moram poći od sebe. Kakav je moj ljubavni život? Hm. Pa, rekli bismo da se u karanteni kristalizirao, kao onaj šećer kojeg nemam. Nevjerojatno kako nešto može biti tako jednostavno, a mi biramo korintske zavijutke kojima planinarimo, pa padamo prema sve udaljenijem cilju. Kako samo jedna riječ oprosti rješava sve začkoljice, ali i nedostatak oprosta zatvara vrata.

Rekli bismo opet – izolacija čuda čini. Slika postaje jasnija. I zahvalnost za samoprepoznavanje sve veća.

Oke… to bi bilo to od mene i mog ljubavnog života. Mislim, ljudi, helou? Nije ovo draga Marta…

Htjela sam se prisjetiti one ljubavi, koja kao da je za vrijeme mojih dečeca Jimmy Stanića, Ive Robića ili Drage Diklića bila punija. Kao da se u toj ciglici kave i pušleku cvijeća skrivala sva romantika ovog svijeta. Svako pismo se promišljalo, parfumiralo, oplakalo i iščekivalo. Danima. I taj telefonski poziv koji je zahvaljujući Tesli i Bellu dobio na dramatičnosti. Cijeli dan smo sjedili u kući da nas naš hofirant nazove. Udaljeni glas koji prenosi promjenjivu struju i dolazi direktno u uho. Ili da ne nazove. Onda bismo noćima cmoljile u jastuku i smišljale razne scenarije zašto se nije javio. A, on nije imao impulsa na kartici i nije imao novaca da kupi novu za govornicu. Pa je čekao. I ja sam čekala. A, kad je nazvao žice su se otopile. Tako nešto bi bilo kada bi me nazvao netko od tih fulira starog kova. Na prvu riječ.. milostiva… rekla bih mu aj du.  

Sad, u moru blinkanja  watsappa na  ekranima od šume ne vidimo drvo.

I, ako ne odgovorimo odmah, ne voli nas ili ne volimo mi njih. Zato, iste milisekunde stisnemo odgovor, ali  pošto nam se ne da pisati, zalijepimo neki emoticon, na primjer srce ili onaj s ljubavnim očima. I, tako polako, naša komunikacija odlazi u smjeru znakovnog jezika i vraćamo se u spilju.

Jesu li praljudi imali emocije, pitam se. Ili se sve svodilo na lov i produžetak vrste, na opstanak.

Zastanem. Često čujem kako je romantično da muškarac za ženu ulovi životinju. Nisam sigurna da mi je baš to dovoljno za ljubav, jer nakon toga vjerojatno slijedi buzdovan po glavi u nedostatku komunikacije, to jest manjku riječi. Emoji. Opet smo se pomakli za korak, ali unatrag. Opet je grad pun djece koja se ne znaju izraziti, pa sad lansiraju emoji i gif u rafalima, a kasnije će uzeti palicu u ruke. Duboko suosjećam s ljudima koji sada nemaju izlaz i trpe šake. Najčešće su to žene, ali ima i muškaraca. Ima i drugih oblika zarobljavanja ljubavi, koja tek sada izlazi na vidjelo. Bilo da se radi o bračnom ili nekom drugom vezivanju.

I tako, dok svatko gleda svoju stranu priče o ljubavi i pada u zamku samosažaljenja bilo da se radi o samcima ili onima u vezama, na usta mi dolazi samo jedna riječ – odvažnost. Ljubav je odvažna. Sve ostalo je p. dim ili d. na šibici. Rekla sam da nema psovanja u blogu. Samo finjak, ne?!

I za kraj jedna pitalica…

Zakaj nema muške riječi za vjeverica, ili ženske za kupac? Mislim, možemo se mi zezati i reći za prvo nevjerica, a za drugo trupac, ali… zakaj nema? Molim lijepo ljude koji se bave ravnopravnošću spolova da se pobrinu za smišljanje tih riječi. Manje će biti palica, šaka i boxera, a više pjevanja pod prozorima.

Ljubi vas vaša
Gospa od cukra