Cipelcug Ilicom. Hodam po tračnicama i skačem s jedne na drugu prugu. Jučer sam si isplela tri pletenice nakon tuša, pa sam to zabetonirala lakom i tako nadrogirana od trovremenskog Tafta zaspala. Nije bilo lako jer sam morala spavati na tim kvrgama od kečki koje su mi pomicale vratne kralješke kako god sam se pokušavala namjestiti. Ipak, muka se isplatila. Prvi put u doba korone imam frizuru. Da, da! Ujutro sam imala podočnjake i ukočen vrat, ali sam imala valove! Kakav je to osjećaj, ljudi moji!! K’o tinejdžerka sam opalila sto selfija, mahnem na jednu stranu, pa na drugu, pa ta kosa leti po svuda, pa se zabijem u štok prozora od previše zanosa, onda ide serija sa sunčanim naočalama, pa bez, pa sa jaknicom, pa u potkošulji. Hit! Bit će valjda jedna uspješna fotka. Tak zgodna, otprašila sam prema centru grada. Danas je važan dan – otvorili su dućane!!!

Ne znam od kud bih počela, pa najbolje da krenemo od početka.

Stala sam ispred Name i duboko udahnula. Plaća je otišla, ali, uvijek mogu gledati, kaj ne? Nitko mi neće umanjiti ovaj poseban trenutak.

Pa, da vidimo… u prvom dućanu lijepa žuta haljina. Da uđem? Ili ne? Hvatam zrak. Ma, neću. Ne smije se probavati, a ak’ fulam, onda mora pet dana stajati da se odkuži od mene možebit kužne. Prekomplicirano. Ne sviđa mi se haljina, zaključujem, pa idem dalje.

Ooooopaaa, čudim se ja, woooow! Imaju dućan sa maskicama za mobitele! Nikad me te maskice nisu zanimale i nikad nisam ni stala ispred takvog dućana, ali sad.. kakav je to spektakl! Imaju na psiće, na zvjezdice, pa neka velika usta. Majko moja, što sve ljudi neće izmisliti. Bila sam pred tim šarenim dućanom sigurno desetak minuta. Idem dalje. Cipele! Cipele!! Graknem u sebi tako da mi se štitnjača napuhnula. Jednim prstom stišćem štitnjaču natrag, a drugom rukom idem prema staklu, kao da se želim uvjeriti da unutra doista jesu ljudi. Prstom pratim jednu, pa drugu tetu… i miču se!! Dokaz je trag mog znojnog prsta na tek opranom staklu, ispisala sam P. Stvarno su tu, ovo nije fatamorgana. Osmjehnem se crno bijelim old school tenkama i šapnem im da plaća stiže za desetak dana, vratit ću se obećavam. Kakvo uzbuđenje! Huh!

Virnem prema Tomićevoj. Vincek još ne radi, dakle ništa od onih tapioka kiflica sa špekom, za koje još samo ja mislim da su dijetne. Ali su fine, uh. Kad se samo sjetim dana kada bih tamo uzela dva klipića i kavicu i gledala Uspinjaču kako ide gore-dole. Morala je proći tri puta da mogu uzeti još dvije. Najčešće bih se uspjela strpjeti i podnijeti tu žrtvu.

Ok, slastičarnica ne radi, produžim.

Pregledala sam svaki izlog, i mušku i žensku konfekciju, čak sam ušla i u vežu da vidim je li postolar preživio. Onda sam došla do Kluba Zagrepčana Drage Diklića, gdje sam učila i nikad naučila bridž. Tamo sam išla najviše zato jer su to posljednji Mohikanci pravog starog Agrama i kad me tam dočeka Dragec, a naručim kavicu na šanku za pet kuna i sjednem za stol s kockastim stolnjakom, vrijeme stane. Kako je to dobro mjesto, opet ću se upisati na tu profinjenu kartašku igru. Eno Kerempuh! Čeka publiku. Rekla sam mu da ne brine jer nikada, ali nikada virtualno kazalište neće zamijeniti plišane fotelje i Višnju za šankom. Nikad! Kakvo je to jednostrano kazalište, koji nema zauzvrat odgovore publike, pitam ga. Kakav je to humor bez smijeha? Kako glumac uopće može dalje bez svojeg glavnog sugovornika, publike? Dignem glavu i dlanom proklizim niz bradu u znak da ne brine. Još će malo čučati u tišini, a uskoro će tu opet biti redovi do Zare.

Zara? Jesam li rekla Zara? Ohh. Opet mi se zavrtjelo od manjka kisika. Previše uzbuđenja, kao da sam u galeriji i idem od slike do slike. Svaki kaputić u izlogu je kao ulje na platnu. Umjesto autora na papiriću tražim cijenu, pa se pitam kaj ne bi i oni trebali malo popustiti, ha? I njima velim da ću se vratiti po jednu lijepu vrpcu za kosu. Kaputić ćemo na rate.

Zamahnem još uvijek držećim valovima kao u onoj reklami za parfem Gocce gocce su di me, bacim pogled na zatamnjeno staklo i osmjehnem se ženi u zrcalu.

Dućan sa čarapama – moja destinacija. Sve hulahopke mi imaju rupe na palcu, pa sam ih morala uvijek nategnuti i zafrknuti ispod stopala, da to zakamufliram. Akcija, kupiš dvije i treće su gratis. Bum uzela jedne, pa kaj će mi sad baš tri, kaj ne? Svečano uđem unutra, dezinficiram ruke profinjenije nego ikad i poznato lice prodavačice pozdravim, s posebnom pažnjom. Još ne naručim čarape, ostavim si malo još te svečane tišine. Došlo je vrijeme da nakon dva mjeseca kupim nešto, ne treba žuriti.

 Č.. č…ča..čara..pe bih vas molila. Hvatam zrak od uzbuđenja.

One boje kože, koje uvijek uzimate? Pita me teta uz osmijeh. Molim? Vi… vi se sjećate? Ovaj.. da, baš te. I skoro se rasplačem. Ona zna koje nosim. Nije me zaboravila!! Ovaj svijet ima šanse, sve će biti dobro!! Sada to znam. Odjednom mi dođe pjesma Za te živim ja, za te umrijet ću, i sve dok živim o tebi pjevat ću. Zlato moje, sunce moje, dušo moja, moj živote, ljubavi. Srećo moja, tugo moja, moja posljednja i prva ljubavi.

Zamahnem karticom kao lepezom i prislonim ju na pos aparat koji mi skine 48,90 kuna jednim klikom. Spremila mi je čarape prvo u jednu šuškavu vrećicu, pa u papirnatu sa čvrstom ručkom. Kako je to romantično. Pratim svaki njen pokret koji izgleda tako profinjeno dok presavija vrećicu. Zahvalim joj. A, onda ju upitam kako je. Ona meni kaže da je dobro. Zatim i ona mene to pita i ja njoj kažem da sam dobro. Vrlo moćan trenutak.

Odlazim iz dućana i još jednom zabacim velne prema kasi i osmjehnem se. Au revoir! Tako francuski, tako chic.

Izađem na Ilicu i podignem malo vrećicu, neka svi vide.

Skočim do mame na teleću juhu od milijun dolara, pa odemo u šetnju. Raspištoljile smo se totalno, uz shopping na Tisku – dvije knjige i Macho sladoled.  Kakav dan! Prvi dan slobode.

Ljubim,
Pe.