Stvaratelj stvara
na sliku Stvoriteljevu
koji je jedan

Spavala sam punih deset sati u komadu. Jaka kamilica i online vježbe čine čuda. Možda ću na ljeto imati prvi put u životu pločice pa ću se prošetati u badiću i tenkama, onako nonšalantno, do dućkasa i kupiti deset deka podravca i žemlju, kao u dobra stara vremena. A za desert cao-cao, ili još bolje, fri fri.

Fri fri, savršenstvo od okusa zaboravljenih aroma, koje danas teško možeš pronaći u carstvu bio industrije. Kad zagrizeš tanku opnu glazirane šećerne table, uranjaš u kremu od margarina i šećera i orkestra E-ova koji nam nisu, a ma baš niš’  naštetili kroz život, koliko god nas danas upozoravaju na to. Sjećam se da sam k’o mala, s tek montiranim naočalama za dioptriju, od džeparca za cijeli tjedan, a koji sam potrošila već u ponedjeljak, kupila tu stožastu slasticu i hodala prema školi. Ruksak veći od mene išao je za mnom, a ja sam se igrala zatvarajući jedno, pa drugo oko kako bi se kolač pomicao lijevo desno. Jela sam ga pažljivo, malo po malo, dok nisam došla do tankog biskvita na dnu kolača ljubavne teksture.

Fri fri je bio kolač slobode. Kolač koji mi je davao svijet u kojem stvaram i u kojem jesam. Bez obzira na to kakav bio onaj vanjski.

Danas sam dobila mail u kojem poslovni suradnik piše da se obustavljaju svi poslovi, jer su teška vremena. Ok. Razumijem. Otpijam gutljaj kave i zagrizem bio datulju da osladim trenutnu gorčinu. Kaže u nastavku da svoje ideje stavimo u ladice za bolje trenutke. U ladice. Umjetnost u ladice. Za bolje trenutke. Da stavim… Kopam po glavi postoji li već termin za ovakve ljude. Otpijam još jedan gutljaj kave i uzimam program samokontrole misli. Ne dam gorčini da izađe, ne dam ljutnji da me zarobi. Danas imam zadatak otključati još jednu bravu u mom srcu. Koji su to bolji trenutci za stvaranje?

Sjetim se Leopardija, talijanskog pjesnika koji je imao grbu i bio boležljiv, i koji je bio jako nesretan, a pisao je poeziju od koje ti zastane dah. U svojoj životnoj karanteni od tuge i razočaranosti u svijet, neumorno je močio pero u tintu špricajući poput Pollocka i sebe i sve nas svojom genijalnošću. I nadahnjuje nas i dalje, neprestano, jer su njegove riječi živo vrelo, koje nema kraja.

«Dječače nestašni,
ovo rascvjetano doba
nalik je danu punom veselja.
Danu jasnom, vedrom,
Što prethodi svetkovini tvog života.
Uživaj, dijete moje, prijatno stanje,
Radosno doba je ovo.
Drugo ti neću reć, ali tvoj blagdan,
Makar kasno došao, ne bio ti težak.

(G. Leopardi, Subota na selu)

Ne možemo definirati umjetnost, ne postoje ladice u koje ih možemo sortirati i pospremiti. Niti možemo odrediti kada je vrijeme da bude stvorena, ili zatvorena. Možemo uvesti radno vrijeme za umjetnost, jer kao i svako nadahnuće, i pisanje traži našu suglasnost, naše da. A u redu smo najkreativniji. Našem redu. Nitko drugi ne smije nam reći kada je taj trenutak i kako se izraziti. Jer taj pečat je svjedok vremena, istinitog i neponovljivog. Kao što je konceptualni umjetnik Vlado Martek napisao na svoja platna: «Očekujem istinu u umjetnosti.» Ponosna sam vlasnica tog vapaja, koji me s mog zida svakodnevno poziva na odgovornost stvaranja koju sam dobila na dar.

Misli kreću pozitivno. Nisam se predala, nema ljutnje. Ranjena životinja u meni režala je od straha da ne prepoznam još ljepšu stranu moje krhkosti, koja se krije iza ega sa velikim E. Možda je to taj E koji nam šteti, a ne onaj u hrani. I, ima ih od E-1 do E-bezbroj, a slojevima dajem šansu da svakodnevno padaju, poput ljuski, dok ne budemo ogoljeni do srama iza kojeg se krije sloboda. Poput janjeta, koji nikada neće utihnuti.

Danas ću odjenuti haljinu. I staviti ću rumenilo i ruž.

Evo me u Vorkapičkinoj haljini boje petroleja i srebrnim štiklama sa naušnicama od murano stakla iz Venezie. Sjedim na balkonu, ptice imaju koncert za mene. Dolazi susjed Šime, ja ga zovem Pero, po Šimunu Petru i donosi mi kratki espresso, baš onakav kakav treba biti, a uz šalicu savršene debljine, Baci Perugina čokoladicu, sa porukom koju čuvam za sebe. Kolike su šanse da dobiješ upravo ono što želiš i najdražu čokoladicu ikad, koju ne možeš kupiti u svakom dućanu? I to u doba karantene, od susjeda i njegove predivne supruge, koje tek upoznajem.

Sunčeva zraka probija kroz krošnju i osvjetljava moj vrt sa trešnjama. Biti će plodova. Zemlja je odmorila, dobila je čišće nebo. Biti će plodova. Duša je dobila bistrije misli.

TRPA DINARE, gableci za dušu

Danas je na meniju Bosanski lonac. Tradicionalno radničko jelo iz Bosne i Hercegovine. Do danas je pretrpio znatne promjene, jer je prije bio u znatno skromnijem izdanju. Naša varijanta je jako fina, od svega po malo, što je ostalo. Uz Marinkino maslinovo ulje, koje čuvamo kao zlato.

Fali mi tržnica na koju sam išla svaki dan i gledala boje, slušala život. Uranjam u tanjur sa mrkvom, kupusom i mesom i zamišljam kako mi Marinka gura mišancu u škartoc sa poljskim cvijećem i govori da je to seks. Zagrlim ju snažno.

Oblačim zaštitnu masku i gumene rukavice i uskačem u tenisice koje sam ostavila ispred kućnog praga. Idem do vrata moje prijateljice iz djetinjstva, moje Sunte, koja me voli sa svim slojevima svega na meni. Zovem ju da izađe na prozor, da mi mahne i da si namignemo. Radost u jednom osmijehu u kojem si bez riječi jasno dajemo do znanja da će sve biti u redu, daje mi snage za cijeli dan.

Ljubite jedni druge,
Mir s vama,
U srcu.

2 Replies to “Kad umjetnici utihnu”

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *