Svako jutro sjednem za isti stol. Otvaram laptop i idem na dejt s vama. Jučer sam se ubila od spremanja, tako da me uštekao živac od spremišta. No, sada je sve tako lijepo, da se sjedenje na pola riti isplatilo. Da nemam ovo malo preostalog dostojanstva poslala bih vam sliku prije i poslije. No, zadržimo se na mašti.

Nego. Iz spremišta, osim što sam bacila desetak vreća za smeće nepotrebnih stvari koje su mi gušile prostor i život, izvukla sam jedan prazan okvir, dar meni jako drage osobe.

Okvir je onako starinski zlatni, ali ga je on, pošto je umjetnik, jednim djelom ofarbao u meni najdražu tirkiznu boju. U okviru je bila slika, ali sam ju u napadu bijesa iščupala. Ostao je samo okvir. Koji više govori od slike. Sam taj okvir je zapravo umjetnost. Pitam se kako ga nisam bacila. Vjerojatno mi se činio vrjedniji od moje slike unutra. Objesila sam ga na zid da vidim kako to izgleda kada je prazna slika na zidu. I izgleda vrlo moćno. Govori jezikom koji ne znam, ali prepoznajem.

Evo, sjedimo okvir i ja jedan preko puta drugoga. Za laptopom sam, i razmišljam što ću vam danas reći, a on se smješka preko puta mene. Čudna mi je vizura, jer do jučer tu nije bilo ničega. Odmjeravam ga, a možda i on odmjerava mene. Hm. Nije na hero, to je bitno. To bi mi oduzelo koncentraciju i podsjetilo na potres i sva ova stalna podrhtavanja zemlje. Baš paše ovdje. Prazan je kao i ja svaki put kad sjednem za moj MacBook. Nasmijem mu se. Ova mala promjena preusmjerava moje tračnice. Krenem na put. U Kinu.

Stojim nasred kamene čistine u Ljetnoj palači, odmorištu kraljevske obitelji, i jedem kukuruz naboden na divovsku čačkalicu. Oko mene trčkaraju klinci s razrezanim prorezom na stražnjici kako bi u nuždi mogli bilo gdje samo čučnuti. Muškarci nose torbice svojim ženama i zajedno se dive i fotografiraju ispred stabala divljih trešanja. Usred ove žive slike popraćene zvukom flaute, drevnog instrumenta koji potječe baš od tamo, promatram starog Kineza (isti kao u Karate Kidu) kako kistom umočenim u vodu ispisuje slova po kamenom podu. Ta slova su toliko lijepa, svako iscrtano do savršenstva, da se samo izmjenjuju u mom okviru. Gospon Hu Tong ili kako mu je već ime (ovo sam posudila jer je to naziv najsiromašnije četvrti u Pekingu gdje smo odsjeli, a on mi djeluje da ga bogatstvo uopće ne zanima) satima je pisao, pa zatim stao, pa promislio, onda opet napisao. Ljudi su stajali oko njega sa strane sa blokićima i olovkama. Pitali smo što se događa. Rekli su nam da g. Hu Tong poznati pjesnik i da zapisuje poeziju. Pjesnik. Zapisuje stihove na kamen, običnom vodom. I pušta ih da isparavaju u beskonačnost. Jer, to je umjetnost. Stvarana na sliku Stvoriteljevu. Prevrijedna je da ostane na ovom svijetu. Ta slika na mene je ostavila veliki pečat. Umjetnost je stvar trenutka. I kad nestane, ostaje u ljudima. Fotografija iz kineskog albuma.

Prazan okvir je ispred mene. A znam da je prošao puno slika. Kupljen je na Hreliću. Tko zna koliko je kroz njega prošlo umjetnika. Tko zna kakvi su motivi bili ukroćeni u  zlatnom ukrasu? Zamišljam… prije slike koja je bila posvećena meni, možda je tu stajao goblen, a možda i neka mrtva priroda, ulje na platnu. Tko zna, možda neki ženski portret i možda je baš bio meni sličan. Barokna ljepota, ak’ se razmemo. Zašto je zlatan? Je li bio tu da zarobi ili naglasi umjetnost koju je krio u sebi?

Ovako prazan je baš rječit.

Kao moj Vojo iz Kazališta slijepih koji mi je napisao pjesmu. Na brajici. I to sam uokvirila. Bijeli papir u bijelom okviru. Iz daljine izgleda kao neka konceptualna umjetnost. Samo bijelo. Ali tu se krije vrhunac poezije. Da ne govorim o poniznosti koja me obuzela kada mi je Vojo to čitao. Nismo, jednostavno nismo, navikli da nam ljudi govore lijepe stvari. I da nije napisana Brajicom, da ne krije svu tajnovitost u sebi, ne bi imala tu vrijednost. Ne bi imala tu ljepotu. Bijeli papir, nevidljiva slova i bijeli okvir. Koji nikako nije krletka. Naprotiv. Njime riječi samo mijenjaju oblik. Spoj umjetnosti u punini.

Koja je sljedeća slika? Koja boja?

Ne želim ju odrediti, neka bude sadržaj koji mi stvaramo i doživljavamo na svoj način. Kao moja Suzana, glumica kazališta slijepih, koja nikada u životu nije vidjela. Ona ne zna za 3D, ona ne poznaje dubinu slike, a na svoj način tumači boje. Kada ju pitate da vam opiše zelenu, ona odgovara protupitanjem kako mi „videći“ možemo opisati zelenu. Kao travu? Nedovoljno. Kako opisati boju. Zatvaram oči i pokušavam. Hladna, topla…jako teško je opisati boju. Suzana ima svoje alate. I ne voli zelenu, nikako. Ali green joj bolje zvuči. Tu boju može podnijeti, iako zna da je ista. Kad sa Vojom razgovaraš, on plavu boju uspoređuje sa mekanim iz kruha, a crvenu kao kad zagrizeš limun, pa ti se skupe usta. Kada ga pitam kako on vidi, kaže kao kada gledaš ramenom.

Kao kada gledaš ramenom. Šutim.

To nije crno. To nije bijelo. To nema definiciju, boju, sadržaj, dubinu, oblik. Ali ima sliku. Neku osobno kreiranu sliku u mozgu, koju on uobličuje poezijom.

Napisao mi je: „Petra je lijek, daje se u malim dozama“. Ti stihovi bude u meni želju da budem. Samo da budem. Kao ova prazna slika, u zlatnoj krletci, sa tirkiznim paspartuom, koja umjetniku pred sobom daje prostor da bude u trenutku. I sukreira.

Pitam Suzanu kak’ ti ja izgledam? A, ona k’o iz topa: Pa to je bar lako. K’o iz crtića!

Pa pa dobri ljudi,
Danas budimo svoja slika u okviru.
Pe