Pa sretan vam Uskrs dobri ljudi!

Tek sad sam se primila tipkovnice. Čujte, dan je počeo sa šunkicom u kruhu i lukecom i kuhanim jajcima, pa sam malo predahnula, pa sam opet ponovila gradivo. Onda sam prešla na slatko. Naravno kao što pizzaiolo ne voli jesti pizzu, tako ni ja nisam jela moju makovnjaču, mada govori tisuću jezika, nego sam se bacila na tortu od susjede preko puta. Susjeda od ispod mi je dofurala kiflice i kruh, pa onda susjed, muž od susjede od torte, espresso sa – pogodite – baci perugina čokoladicom. Poruka u njoj kaže da se moram ljubiti. Možda je malo drugačiji tekst, ali sam si ja to tako protumačila. Onda sam opet malo predahnula uz indijski čaj i mamu Petrovićku koja je osim sveg onog gore kaj sam nabrojala i napravila i francusku. Oko te francuske je jučer bila borba, jer sam ja tvrdila da kaj će nam francuska, da je ratno vrijeme i da možemo preživjeti bez salate. A ona niti čuti. Cijeli svoj život za Uskrs je bila francuska, bit će i sad! Fali joj grašak. Frigaj ga. Nema veze kaj sam ja pred svima jučer rekla da ne idem sljedećih deset dana u dućan. Otišla sam još dva puta. Prvo sam uzela mješavinu za francusku, što mi je bilo logično jer se radilo o nazivu istog jela, ali to je, naravno, bilo pogrešno, jer je «smrznuta mrkvica gnjecava». Išla sam još jednom samo po grašak. A graška – nema. Eto ga na. Rekla sam joj, žao mi je, razumijem te… i sve one empatične rečenice koje smo učili na Adopti… dale smo sve od sebe, nema graška, nema francuske. Ionako nam se ta voda nakuplja u tijelu, što nikako nisu kile, nego voda. Nije bila zadovoljna. Predložim da radije odemo u popodnevnu šetnjicu da nam krv procirkulira. Tako i bi.

Nakon šetnje dopratila sam ju doma i kako se danas stvorila francuska s pravim graškom, meni ostaje enigma.

A sad za pravo..

Ovo mi je, nakon Uskrsa u Kini (dnevnik iz Kine prilažem sutra pod poseban file), možda najljepši Uskrs ikad. Obitelj nije bila fizički zajedno, ali nikad nismo bili više u zajedništvu. Sestra me prvo nazvala da mi kaže kako joj je divno, da joj je ovo prvi Uskrs bez stresa i moranja, a onda je zvala za pola sata i plakala da joj falimo. Tata mi je ispričao cijelu storiju o cikli koju su kupili, i na kojoj piše da se mora pojesti u roku od deset dana nakon što se otvori, pa se boji otvoriti. Također, nekoliko puta je najavio da Bocelli pjeva u praznoj milanskoj katedrali. Ja sam njemu rekla kako danas pjevaju moje sestre Husar u ranjenoj zagrebačkoj katedrali s kacigama na glavi i da mislim da zbog potresa to ima veću težinu. Razmislit će, kaže. Voli Husarice, ali voli i Bocellija.

Mama je oduševljena koliko je lajkova dobila za status na kojem je objavila fotke s mojim uskršnjim dekoracijama i napomenula je da je fotka, na kojoj sam ja, dobila posebno puno glasova. E, da… korizma je prošla, vratila sam se na fb. Bio je to opasan izazov od četrdeset dana, jer se sve, ali baš sve dogodilo u tom periodu. Za veliki come back stavila sam fotku bez fotoshopa (jer nemam te čarobne filtere k’o moja Sunta) i izabrala sam onu s laganim podočnjacima, nek’ se vidi da mi nije bilo lako. Ali pobjednički osmijeh je tu.

Ljudi moji, kakva je to bila korizma. Sad kad bacim retrospektivu, baš je bila nadahnjujuća.

I tako nadahnuta uplovljavam u najveći kršćanski blagdan. I znam cijeniti ono što prije nisam znala.

To be continued.

 A ja sad pred svima vama… vas troje koji još niste odustali od mog današnjeg teksta, iako ga pišem pred ponoć, svečano obećavam da ću pisati samo natašte. Mozak mi fakat ne radi i svjesna sam da pišem gluposti. Pišem o šunkici u kruhu, a ne spominjem nikad direktniju i jasniju poruku Pape Franje na Urbi et orbi. O rečenici s kojom je završio govor, a koja mi još uvijek bruji u glavi – a to je da kršćanstvo ne poznaje zalaska. Uskrs je tu. Novi početak i prilika za ponovno rođenje. Unatoč svemu što nas je snašlo i što smo sami uzrokovali, šanse za čovjeka ipak ima.

Ne pišem o tome kako mi se pod prozorom događala čista ljubav. Bio je ovo poseban, drugačiji Uskrs. Nismo se grlili, nismo se ni ljubili kako je sugerirala poruka u čokoladnom bombonu, ali smo bili nikad prisutniji. Ja sam bogata žena ljudi moji. A pišem o grašku. To će samo reći da bi valjalo leć’. Čuspajz iliti turlitava. Previše svega, previše emocija nakon četiri tjedna hvatanja slamke spasa u detaljima iz kojih sam pokušavala pronaći priču. Danas se toliko toga dogodilo i toliko ljudi navratio pod moj prozor, da nemam o čemu pisati. Kao moj nećak Max kada dobije previše poklona pa se rasplače tako i ja od previše svega – ćorak.

Reći ću vam samo..
Bio je ovo Uskrs za pamćenje.

Voli vas
Pe