Marija i Ivana Husar – Ljubav zaslužuje to

Opet tražim daljinski. Da daljinski ima mozak sigurno bi imao svašta za reći o mojem ophođenju prema njemu. Uvijek ga gubim, pa tražim, obraćam mu se raznim imenima, često pogrdnim, pa se ne bih čudila da me ignorira namjerno.  Kad bi imao u sebi neku memoriju i pamtio kako sam mijenjala programe, kojom brzinom, zainteresirano ili nezainteresirano, ljutito ili odsutno, bila bi to zanimljiva karta osobnosti i stanja u kojem se nalazim.

U početku karantene spavala sam s njim na kauču i čim bi otvorila oči, stisnula bih crveni gumb koji je odmah otvarao lica naših korona heroja. Nakon tjedan dana, lagano sam prelazila na kuhinjske recepte. No, zbog toga sam stalno bivala gladna, pa sam i to promijenila. E, onda se opet vraćamo na civilnu zaštitu jer je došao potres. Daljinski i ja smo opet u braku i ne odvajamo se jedan od drugoga. Grizem tipke umjesto sendviča.

Daljinski i ja. I u dobru i u zlu. Nakon par dana, vratila sam se Sheldonu, mojoj prvoj i pravoj ljubavi. Teorija velikog praska je bila ono što je moj mozak mogao u tom trenutku upijati. Dovoljna količina jasnog humora da ispustim jedan histerični ha-ha i odem spavati sa pozitivnim mislima. CSI i Hitna služba ne dolaze u obzir!! A ni političke emisije. Nisam još spremna suočiti se sa otkazima, rezanjem plaća, gladnim penzionerima i bankrotima privatnika. Nisam spremna na recesiju, na strah od egzistencije. Nisam spremna na to da nakon ovih nekoliko tjedana dolazi prava korona, ona koja ti amputira sve što si imao i što nisi. Nisam spremna na razrušeni grad. Nisam spremna na katedralu bez tornja. Nisam spremna na moju Palmu, gdje sam se pričestila i krizmala, bez krova. Nisam spremna na sve ustrašenije ljude koji hodaju sa improviziranim vizirima, gas maskama i plastičnim kapama za kosu. U moju državu ulaze samo roza slike. Za sad.

Mijenjam program. In Magazin i RTL Exkluziv sad nemaju što puštati, pa ponavljaju stare priloge. Onda ti ili proradi nostalgija, ili zabriješ da je to sad i govoriš im da se udalje jedan od drugoga dva metra i stave masku. Potpuno si unutra, poput one none koja je dala platiti misu da Eden iz Santa Barbare prohoda. Zabrana okupljanja, čujete li? Što tu nije jasno? Onda vidiš desno u kutu „ostani doma“ i repriza u lijevom kutu, pa se smiriš, i glupo ti je zašto gledaš nešto što je bilo i zašto i dalje navijaš za tim na utakmici čiji rezultat odavno znaš.

Gasim telku.

Zamišljam kako će izgledati kada nam kažu da napokon možemo slobodno ići van iz naših stanova. Kako će izgledati koncerti, utakmice, predstave, tv emisije. Hoće li to ići postepeno, ili ću dobiti čast režirati neki mimohod grljenja. Kako bi to izgledalo? Sigurno jako nabijeno emocijama. I trajalo bi. Baš bi trajalo… dok se konačno ne bismo zagrlili. U pozadini mora ići neka skladba na prvu. Direkt emocija. Ne možemo sada dubinski razmišljati i lansirati poruke na drugu. Mozak je iscrpljen. Odmah u glavu. Ljubav zaslužuje to ili Vjeruj u ljubav ili tako nešto. Nek’ nam do temelja srce izgori.

Idemo jedni prema drugima, skidamo maske, jednu po jednu rukavicu, gel dezinficijense špricamo umjesto konfeta, ne pričamo više na nos nego slobodno otvaramo usta, i nitko više ne mari za kapljično prenošenje zaraze. Trebamo i himnu. Himnu pobjede. Svi na trgu, kao u dobra stara vremena čekamo satima zagrljaj, kao što smo čekali vatrene. I dolazi zagrljaj na busu i mi pjevamo himnu. Stotinu puta. Nek’ pjeva tko hoće, čak i Thompson. Ljubav je na vrhuncu. Puca Grički top i svi se grlimo, dajemo si mir s tobom i ločemo pive u neograničenim količinama i ne možemo iz te gužve na toalet, ali baš nas briga. Pišamo od sreće. Srce vatreno kuca. I mi smo sretni.
Ili..

Vjerojatno će ići pomalo. I trajati godinama trzanje i tikovi kad netko kihne i zakašlje. A koncerti će ići s postepenim okupljanjima, pa će i oni koji nikad nisu mogli skupiti više od sto ljudi imati napokon opravdanje. I opet svi sretni i veseli.

Još šest tjedana. U najboljem scenariju.

Tražim opet daljinski da vidim ima li kaj. Nema. Ne da nema nikaj, nego nema daljinskog. Opet je u nekoj rupi, u nekom procjepu fotelje ili pod njom. Treba ustati. Sve sam pretražila. Frižider nisam htjela, iz principa. Nismo ludi, helou?!

Ovo je jednako frustrirajuće kao i kada ne mogu pronaći naočale, a logično da ih ne mogu pronaći, kada slabije vidim. Začarani krug. Već godinama imam patent u glavi za ovakve slučajeve, ali džabe patent kad ne znaš kako realizirati. Nisi znanstvenik i ne sramoti se. Da sam bar Penny pa da živim sa svim onim dečkima iz serije. Oni bi sigurno smislili ono što sam ja zamislila. Radi se o onom privjesku na ključevima. Ja sam redovito gubila ključeve, pa mi je mama to kupovala. I funkcioniralo je. Dakle kada izgubiš ključ, fućkaš neku melodiju i on ti se javi. To! To treba ugraditi u naočale, u daljinski, u tablete  i dokumente. Svaki problematični segment kojeg često tražiš treba imati svoju melodiju. I sve je riješeno. Najbolje bi trebalo razraditi ovaj u naočalama jer treba biti dovoljno malen da stane u ručku, a dovoljno glasan da bude jači od svih ostalih. Jer, kad nađeš naočale, možeš naći i ostalo. E, da. Za sve to treba imati i sluha i znati fućkati. Jer bi, u protivnom, moglo doći do ozbiljnog poremećaja zvukova, koji bi možda, ako se nalazite u nekoj stresnoj situaciji, u kojoj mi sada nismo!!!, dobiti nervni slom. Zamisli scenarij… ti hiperventiliraš dok fućkaš melodiju koju samo ti i tvoja mama možete reći da je lijepa i krenu ti se javljati malo dokumenti, pa naočale, pa ključevi, pa svi zajedno, pa kreneš psovati, a inače nikad ne psuješ, pa se oni uvrijede. Jer i predmeti imaju dušu, bar tako neke kulture kažu. I niš. Loš scenarij. Evo, ako netko može riješiti barem naočale, besplatno dajem svoju ideju i ne tražim nikakvu proviziju kada se obogati, samo jedan par naočala. Ne, dva. Za blizu i daleko. Još nisam dalekovidna, ali, gle, suočimo se… doći će i to, kao što i hormoni divljaju i šalju informaciju da nemaš više dvadeset. Dakle, za blizu i za daleko. I sa ružičastim filterom. Sa dvije melodije. Dovoljno jasne, da nema pucanja živaca.

Našla sam daljinski, a i naočale. Bile su na nosu.

Do neizbježnog suočavanja sa stvarnošću,
Grlim snažno
Onako, da nam srce do temelja izgori
P.

Danas kuhamo..
Polpetice s povrćem i sjemenkama &  juha od leće i poriluka

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *