Danas slavimo trideseti po redu napisani blog! Aha! Kaj velite? Gdje su žrtve, da čujemo? Tko je pročitao sve? Ima li takvih i, ako ima, kakve su posljedice?

Kad bi se mene pitalo, a evo pitam se, kao što u beli onaj tko piše ima više, obratila bih vam se kroz jedan takozvani analitički osvrt. Nemam pojma kad i kako je prošlo već toliko i kaj sam ja sve natrabunjala u ovih 120 stranica. Pa to je cijela jedna knjiga, ljudi moji. I znate kaj? Mogu vam reći da mi je ovaj blind date sa vama baš dobro došao. Kad pišem neke rečenice točno zamišljam određene ljude kako reagiraju, kao da imam neku vrstu publike, bez čijeg odgovora nema predstave, pa ni ove priče. Pa, hvala vam, bando moja. Hvala vam kaj ste tu i kaj se smijete i plačete skup sa mnom. Ipak jesmo zajedno, iako smo sami.

Nemojte se ponadati, nije ovo raskid u kojem najavljujem da vas i dalje volim, ali da ćemo sada malo imati pauzu jedni od drugih, ma ne. Ja bum vam sve rekla, kak’ prava puca kaj zna kada svemu dolazi kraj. No, taj kraj još nije došao. Još kojih tjedan dva se družimo, dok sve ne krene u normalu. A onda ćemo virtualnu čašicu razgovora zamijeniti onom pravom, uz nezaobilazni dodatak grljenja. Ja sam veliki fan zagrljaja.

Dakle, u to ime! U ime svih podočnjaka i podbuhlih očiju od buljenja u ekrane – vaših i mojih – živjeli! Dižem svoj nescafé u zrak zaslađen sirupom agave, i to je tako grozno da uopće ne osjećam svečanost. Odvratno ljudi moji, kako su te zamjene za fine namirnice ubile profinjenost okusa. Odlažem napoj i odlučujem se strpiti za najfiniji espresso na pumpi, koju sam nedavno otkrila. Na Petrolu imaju Julius Meinl, o da, a taj se može piti i bez zaslađivača! Uzimam limunadu, jer nemam doma niti jedan alkohol osim onog etilnog, dižem čašu u zrak i, logično, velim zdravicu: Nek’ nam život bude poezija, katkad i tužna, ali uvijek nadahnjujuća. Ne odustajmo od snova, jer su snovi najstvarniji. Odvažimo se, jer inače nikada nećemo znati što smo propustili. Opraštajmo, jer to je sloboda. Slavimo, jer život je radost. Igrajmo se, jer smo tako zauvijek mladi. I, na kraju, najbitnije – ljubimo. Salute!

Pustila sam suzicu kao i neki dan kada sam krenula popisivati što je sve Kazalište Tvornica lutaka prošlo u ovih petnaest godina. Još jedna obljetnica, malo veća. Ročkas u karanteni ćemo sigurno nadoknaditi i onim pravim. Uz premijeru Cvrčka i mrava, jer Kovač veli, to je sad aktualno po pitanju egzistencije umjetnika.

Na već ionako nabujale emocije otvaram youtube i pregledavam isječke američkog talent showa. Vrtim jedan za drugim, i svaki put kad žiri stisne zlatni gumb, ridam. Dokrajče me oni zlatni konfeti koji padaju po pobjednicima, dok publika diže ruke u zrak i svi navijaju kao u areni.  Svi plaču, svi se grle i sve je tak nabijeno emocijama da ja na trosjedu balavim rukav i maštam da meni netko ili ja nekome stisnem taj čarobni, zlatni gumb. Kakav bi to bio spektakl! Sve, sve si zamislim. Krene točka, svi utihnu, i bam! Muzika iz cinematic programa daje na težini, a tv redatelj uspori snimku dizanja publike za jači dojam. I to je to. Zagarantirano plakanje u potocima. Ostanem malo u tom svečanom trenutku suza radosnica, koji sam na neku, samo meni jasnu foru, zaokružila u istu priču sa obljetnicama Kazališta i bloga. I sve skupa mi dođe kao preko pite pogača, pa se saberem na naglo.

Pustim si tango, glazbu s karakterom i za tren se otrijeznim. Param tam tam tam… noga naprijed natrag, glava u gard i napravim okret. Budna ostani, Pe, nek’ te ne zavaraju emocije! Još smo tu gdje jesmo i još je uvijek snaga volje ta koja vodi glavnu riječ. Drži se reda, i ne skreći u opasne zone reminiscencija. Ne popuštaj samo tako, jučer si to naučila, kad je opet zatreslo. Ostani budna.  Izvadim poriluk poput mača i zamahnem u krug sa završetkom na 5 L kralješku, pa još pet brzih koraka desnom nogom, uz jednako brzo pripajanje lijeve, dok se ne približim meti. Cap, naglo iznenadim dasku svojim povrtnim oružjem uz udarac da se i susjeda gore mogla prepasti da su rihteri u pitanju. Uz stručnost a-ca bube pretvorim poriluk u domino kocke i bacim ih na vrući maslac da se preplaše. Dvije minute i moj posljednji poriluk iz zaliha odao je počast za slavljenički nabujak s kozjim sirom. Danas ćemo si dati oduška, odriješit ćemo hladnjak i dati najbolje što možemo. Imam i vakumirani kikiriki s okusom tartufa, koji ću gore nadrobiti, i onda naribat dobri stari parmezan. Prava gozba! Pećnica na 180, a ja pod tuš… ak’ se usudim.

Uletim i još brže izletim, kao Kramer kad upada Seinfildu u stan, pa čak i s istom frizurom. Zbigecam se u minutu dvije i spremna sam za tulum. Eh, da su mi tu oni konfeti sa talenta, ne moraju čak ni biti zlatni. Točno zamišljam kako ih bacam u zrak i hvatam selfie. Bila bi to fotka stoljeća.

Jednog dana, kada odrastem, biti ću direktorica firme koja prodaje sve te efekte poput suhog leda, baklji, laserskih snopova, umjetnog snijega, balončića koji nikada ne prestaju, i naravno konfeta svih nijansa, visokog sjaja. I neću ih pucati samo kada slavimo, nego svaki dan. Od danas je svaki dan rođendan. Živjeli!

Volim vas ljudi, ali ne onako kao što je rabin rekao da ljudi vole ribu, ne bih vas pojela, nego bih vas lansirala skup sa mnom u neki balon sa košarom i onda bismo imali piknik na nebu.

Ljubim,
Pe

2 Replies to “Živjeli!”

  1. Juhuuu… jupiii… Nema posljedica osim kaj nam ti svojim iskrenim i duhovitim pisanjem dižeš moral i nedaš da poludimo od ovog dosadnog virusa i # ostani doma….# pazi na razmak….bla bla

    Samo hrabro naprijed Petra

Odgovori na Petar Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *