O zašto je to trebalo, ja odgovora nemam,
Ljubav Božja – sestre Palić
al cijelim srcem jedno znam, za vječnost s Njim se spremam.
Uzela sam vojni ruksak s mojim izvezenim imenom, poklon hrvatske mornarice, utrpala u njega dvije majice, rublje, torbicu sa higijenskim potrepštinama, dvopek i sjurila se niz četvrti kat Tratinske, stare adrese, i uletila u auto. Okrenula sam ključ, zapalila pljugu i nazvala Evu u isto vrijeme. Štitnjača mi je divljala, srce mi je bilo u grlu. Bježala sam kao da me ganjaju lavovi od gužve i nereda u kojem sam živjela. Di si? Pitala sam ju dok mi je glas hvatao zrak. Kaže, pa za pola sata je dogovor. Može sad? Kaže može, spremna je. Super, tu sam. Siđi. Razmišljam hoću li odmah ugasiti mobitel ili još trebam nešto obaviti. Na crvenom stanem i pregledam mailove, odgovorim na par i proklizim kroz whatsapp, pa stisnem poruke, zatim fb. Hoću li sad svima poslati poruku da odlazim u osamu u Franjevački samostan na Glavotok i da me nema tri dana? Možda je najbolje tako, pa da me ne gnjave. Ali ako im napišem, onda će me tek ispitivati. Zašto osama, zašto post, pa kaj ti možeš postiti. Onda kreću fore moje bagre iz kazališta koji me zovu karamelićanka kako ću ja izdržati šutjeti i pet minuta, pa do onih koji me pitaju kako sam jesam li se razočarala, trebam li pomoć. Ostaci detektivke u meni mi kažu da sam samo tražila pažnju i još adrenalina. Reži Petra. Samo reži. Ovo je tvoja priča. Gasim mobilne podatke. Ostavim si još samo pozive. Možda se nekom nešto dogodi, pa zato. Zeleno je. Skrećem u Evinu ulicu koja me čeka spremna sa istim ruksakom, samo na njenom piše njeno ime, i njen je u boljem stanju. U gepeku Eva i Petra, ali maskirni ruksaci, a one od krvi i mesa u automobilu kreću put Krka, put samostana.
Smijemo se, a srce nam lupa. Kaj mi fakat idemo? Idemo, Petra. Vrh. Ovo nam treba. Baš nam treba. Kaj si uzela od glazbe? Samo pobožne. To! Kak’ bumo svete.
CD vrti Krist jednom stade na žalu, a nas dvije u glas pjevamo sa žarom koji se rijetko vidi. Ovo bismo mogle jednom mjesečno, kaj kažeš? Mogle bi. Svaki put neki drugi samostan. Može. I svaki put post.
Na autoputu se ore Gregorijanski korali, još sat vremena do našeg Mira.
I tu smo. Ulazimo u to malo mjesto prepuno kućica, ekipe koja sjedi na trijemu, dućančića. Odlazimo po vodu i sitnice. Predlažem da ipak odemo pojesti neku salatu da imamo snage za post od tri dana. Eva se složi. Mrknemo salatu i ulazimo u dvorište samostana.
Dočeka nas neki čovjek u radničkom odijelu i pokaže prema nekoj sobici. Ulazimo unutra, tamo nas dočeka neka gospođa i da nam ključeve od soba. Baš želite ove stare? Imamo i nove sobe sa blok kuhinjom. Ne, rezolutno ćemo nas dvije. Želimo one na kraju, najudaljenije i najosamljenije. U redu, kaže gospođa i još jednom nam u hodniku pokaže zajedničku kuhinju. Postimo, kažem ja. Gospođa kimne kao da je shvatila da nam se više ni ne priča. Prolazimo novi kompleks i ulazimo u onaj stari. Dolazimo do kraja hodnika i svaka odlazi u svoju sobu.
Krevet, lavabo, raspelo i to je to. Iz prošlog stoljeća. Otvaram prozor i uronim u more. Moja soba je točno na uglu i doslovno uranja u more. Ok. Sad je vrijeme da ugasim mobitel. Skroz. Izlazim van i prođem kroz šetnicu vinove loze, sama sam. Nigdje nikoga. Opet nailazim na radnika. Pitam ga pa gdje su svećenici. Kaže on, ja sam sam. Vi ste svećenik? Jesam. Sami ste ovdje? Jesam. Aha. Ok. Šutimo malo. On nosi neko kamenje u karioli, a ja ga promatram. Idem ja u šetnju. Dobro je to, kaže. I ode.
Dolazim na stijene i sjednem. Sada je mir, ponavljam sama sebi u glavi. Odbacujem sav stres ovog svijeta. Evo zurim u more kako se mreška i otpuštam teret. Izdržala sam tako petnaest minuta. Jedva. Odem do maslinika koji je pretvoren u križni put. Prođem postaje uz pomoć knjižice, ali mi cijelo vrijeme tutnji u glavi ja ja ja ja ja ja ja ja. Ja sam gladna. Meni je teško. Ja neću ovo moći izdržati. Ja se bojim biti sama. Ja ja ja.
Noć je. Hvala ti Bože, noć je. Još samo dva dana. Dva dana? Tko će to izdržati. Gdje je Eva? Pokucat ću joj na vrata. Neću, pustit ću je. Ulazim u sobu i idem spavati. Sobu preplavi neko sablasno bijelo svjetlo, a valovi lupaju u jednu i drugu stranu samostana. Kao da sam na otvorenom moru, i kao da me ljulja. Šššššš šššššš pljussss. I tako stalno. Zaspim uljuljkana. Jedva. Ujutro se probudim, a sunce me zagrli. Pogled prema moru zaustavlja dah. Ipak ću ja to moći. Smijem se sama sebi kako se bespotrebno bojim sebe. Uzimam rezervnu majicu i uskačem u hlače, kad… osip po cijelom tijelu. Crvene fleke po cijelom tijelu. Crvene kao trešnje. Srce mi lupa brže od kucanja na Evina vrata. Kažem Eva oprosti, ja idem. Ne mogu više. Ok. Polako. Ja ću se snaći, ne brini. Skupljam stvari i trčim u auto. Isparkiravam i izađem iz samostana, iz mjesta. Stanem na raskrsnici. Luzerice. Nije to tvoja priča. Okrenem se i vratim se u mjesto. Isti ljudi na trijemu. Pitaju se što mi je u glavi, a ja se pitam što se oni pitaju. Odlazim do birca i naručim kavu. Zapalim pljugu. Smirim se. Ostavim konobaricu Dobrilu, s uračunatih dvije kune manče. Vratim se. Ulazim, isto parkirno mjesto me čeka.
Čeka me i svećenik u vrtu i daje mi lopatu. Idi okopaj masline. Molim? Mucam promuklo, na rubu plača. Uzmi lopatu i okopaj masline. Kako se zoveš? Petra. Petra, što radiš? Sada što radim? Išla sam se malo smiriti među ljude. Popiti kavu… Što ti je posao, pita on i nasmije se. Aha…protresem glavu. Svašta radim. Mislim, radim. Puno? Puno. Borba, ha? Krenu mi suze. Ma, dobro. Malo mi je sad preintenzivno bilo, ali ću ja to srediti. Ti ćeš srediti? Stanem. Okrene se prema meni i prstom mi gurne čelo. Ovo je tvoja prepreka. Stalno moraš. I odmah. Ne može odmah. Živiš u petoj brzini godinama i misliš da možeš samo tako stati i sve odmah riješiti? Treba zaraditi mir, Petra. Daje mi lopatu i kaže da ide pripremiti ručak, a ja ga moram zaraditi. Koliko ih moram okopati? Koliko je postaja križnog puta? Četrnaest, mislim. Eto, toliko. Pa, onda ću doći tek za večeru. Onda za večeru. Ostanemo lopata i ja. I sunce i maslinski križni put, bez knjižice kao šalabahtera.
Svaka postaja bila je tvrda i teška zemlja koju sam proživljavala kopajući i obnavljajući sebe kako bi izrastao novi plod, nektar zlatnog ulja za potpuno izmirenje sa Njim. I sobom.
Veliki petak 2020.
Evo me u stanu, puštam pjesmu Ljubav Božja na ponavljanje i ulazim u maslinik na Glavotoku. Amen. Mir treba zaraditi, rekao je svećenik. Treba kopati u miru. I tu smo danas, u malim balončićima osame, u kojima iskopavamo svoj mir. Nazivam prijateljicu koja ima koronu i već je dva tjedna u bolesti. Nema Internet, nema, laptop, nitko joj to ne može niti donijeti. Sin i prijatelji joj ostavljaju hranu ispred vrata. A ona uči mir. Svaki odlazak do kupaonice je napor, svaki povratak neopisivi umor. Obilazi je samo policija i pita kroz vrata kako je. I tako još četiri tjedna, kako su joj rekli. Ona je u miru, u usporenom vremenu, u postu. Ona uči što je to mir. Korona ju je izšaltala iz pete brzine. Svima nam je uprla prst u čelo i rekla: „Uspori. Promisli mir.“