Krenuli su tramvaji! Trojka, petica i četrnaestica!

Doziraju nam radost, da ne bi infarkt dobili od previše ruta. Došlo mi je da uđem u sva tri i vrtim se u krug k’o ekipa kad zaruži iz noćnih izlazaka. Trojka je moja, s Ljubljanice preko Vukovarske do Savišća. Onda bum presjedala na peticu pa do Žitnjaka, a zakucala sa četrnaesticom da obiđem taj slavni Remetinečki rotor. Premijera! Kakav hit! Za to se treba posebno zrihtati i začešljat kosu u kečke, a razmišljam da to pretvorim u cjelodnevni izlet pa da si zemem i gablec na Megiću, jer svaka premijera ima i zakusku. Megić i dalje još radi samo kao drive in, pa ta ingeniozna ideja otpada u startu, ne primaju tramvaje. Uzet ću si pohanog piceka i tak zamotanog u kartonu poskrivečki žnjopati iz torbe. Termosica s turskom i obilazak može početi. U New Yorku sam platila cijelo bogatstvo za takav obilazak, a ovdje ga imam za samo pet kuna. Pa, neka spektakl počne, ladies and gentlemen!

Umjesto baršunastih zavjesa, stisnem gumb sa laktom i vrata se otvaraju, scena je samo moja.  Mjesta ima i previše, na svakoj stanici možeš sjesti na drugo mjesto, malo sjediš u smjeru vožnje, pa malo u suprotnom, od kojeg ti se bućka u želudcu, pa onda na ljubavna sjedala, kaj su postavljena jedno nasuprot drugog, pa na partnersko mjesto odložim batak i pošaljem mu pusu. Možeš i ustati i igrati onu igru da stojiš bez da se držiš za rukohvate i tako vježbaš kvadricepse i stražnje lože, što dobro dođe kao vježba, a i ispunjava sve higijenske uvjete. Ti se tako voziš, a još uvijek prazan grad priča svoju priču .

Prisjetim se moje najbizarnije predstave u životu, kad sam glumila fatamorganu bugarskih kamiondžija. Međunarodni kazališni projekt prije petnaestak godina. Kamion je bio moja scena. Zapravo, u kamionu je bila publika, a cijela jedna strana pretvorena u gledalište, dok je druga strana bila od stakla. Mene su transportirali prečicama do točaka na kojima bih ih dočekivala. Stajala bih u bijeloj haljini nasred rotora, ispred jumbo plakata, na parkingu, nasred livade, vozila bicikl pored njih i pjevala narodne pjesme. Pjevala sam loše, ali cijeli ugođaj je bio toliko začudan, da je moj falš samo bio enigma više. Pravi kamiondžije pričali su svoju priču o tome kako su uvijek na cesti, kako im nedostaju žene, kako izgleda utovar i istovar, koliko čekaju na granici, kako izdrže kada im se jako spava, a ja sam bila njihova svjetla točka u danu, njihova oaza, smiraj. Scenarij je opisivao da ih doziva milozvučno pjevanje njihove ljubavi, koja je postajala sve stvarnija što je izbivanje od kuće bivalo dulje. I tako bih se ja ukazala. Na rotoru sam pjevala makedonsku pjesmu «Ah kolku e mačno, ah kolku e tažno, jaz da tebe ljubam, drug da te ženi. Ja zemi nožeto, rasparaj srceto…ako ne te zemam mlada ubavica, jaz pak ke te zemam crna vdovica, ako ne te zemam dolu na zemljata, jaz pak ke te zemam gore na nebo». Kakva romantika. I dalje mi nije jasno kako su uspjeli da ja pjevam na rotoru, a oni u busu čuju, ali funkcioniralo je. Onda su me brzo utrpali u auto i odfurali do Slavonske, gdje sam se prikeljila za bilboard i pod snopom reflektora pjevala «Jagoda malena, jagodica črlena, pozdravi mi v Koprivnici dragoga. Nek’ se ženi, to je drago meni, srce moje.» U svakom slučaju naši šoferi su stalno strahovali da će njihova draga završiti u zagrljaju nekog drugog, jer ih nikada nije bilo kući. Publika je slušala o njihovoj velikoj ljubavi, dok se iznad njih ljuljala slika nekog obnaženog komada. Nikada mi nisu bile jasne te njihove velike ljubavi. Ja sam očito ona konzerva koja misli da ti ne treba akt druge žene, ako doista voliš svoju, kao što ovi dečki tvrde. I pritom strahuju da one ne odu drugome. Kakav hit. Zakaj nemaju sliku svoje žene? Pa, makar i golu, kaj sad. Ali svoje. No, dobro, ja sam uživala u ovoj predstavi, jer sam upoznala toliko zanimljivih ljudi i samo upotpunila kolaž moje percepcije ovog svijeta.

Na parkingu sam ih dočekala sa bugarskom pjesmom «Mitrole mitro sivo golopče mitrole mitro sivo golopče, zašto si bolno bolno legnalo hajdele zašto si bolno, bolno legnalo. Dalji od ljuta, ljuta rakija, dalji od ljuta ljuta rakija, ilji od blaga, blaga turšija, hajdele ilji od blaga, blaga turšija». I tak. Ako sam dobro zapamtila.

Vratimo se na tračnice po kojima sam neki dan bahato hodala, kao da sam osvojila Zagreb, a sada su vraćene plavim tramvajima, postajem dio njih. Kako bi bilo da u ovim korona uvjetima, kada još ne smijemo igrati predstave i imati koncerte, strpamo glumce u tramvaje, a ljude u automobile sa šoferima. E, a onda mi glumimo, tri glumca – tri vagona, a ekipa u autima gleda. Šoferi ne gledaju predstavu, nego ispred sebe!! Malo je komplicirano, ali ne treba odmah odbaciti. Moramo biti sve kreativniji u osmišljavanju održavanja umjetnosti koja je sada doslovno na respiratorima. I nije samo stvar u egzistenciji, nego i u izražavanju. Šipak pun koštica, a rupica mala, to je trenutačno stanje. A mi jazziramo da ta rupica postane naš mikrosvijet unutar kojega je puno toga moguće. Kaj se preživljavanja tiče… ako je stvaranje nastalo na sliku Stvoriteljevu, to jest umjetnici na sliku Duha Svetoga, onda mi je jasno i stanje u kojem se sada nalaze. Najbliže Kristu.

Ja sam jedna od onih kaj jedva čekaju da krenu i svete mise i kulturni programi. Nije mi jasno kako su se uspjele stvoriti dvije suparničke strane u kojoj su jedni ljuti na druge. Neću o politici koja baca kost da se glođemo, dok se druge stvari provlače. Ostat ću u svom svijetu, u kojem sam naučila preživjeti.

Eto me u mom prostoru, u tramvaju. I neka nam bude inspiracija, jedna čežnja koja nas vodi istom rutom, ali s uvijek drugim suputnicima i supatnicima; u nove priče u kojima nismo uvijek glavni likovi, nego katkada i statisti koji samo sjede i sanjaju bolje sutra.  

Ljubim i grlim,
Pe