Pet i četrdeset je. Zapravo je 06:40, ali se neki dan pomicalo vrijeme, a moj unutarnji sat to još ne prihvaća. Lupim se po glavi da još malo odkrmim i bacim se u pozu «mrtav pas». Ležim tako koji trenutak, pa se prebacim na bok, pa gurnem drugi jastuk pod glavu, legnem na leđa i sklopim ruke u ravnini prsa i pravim se da spavam. Loša gluma tjera me na puž pozu pa tako zabijene glave u madrac udahnem i izdahnem tri puta. Uzimam mobitel, prošlo je tri minute. Nemoguće, pa trajalo je cijelu vječnost. Predajem se i bacam na leđa u pozu koja podsjeća na kredom ocrtane žrtve u CSI i zurim u bijeli strop. Razmišljam. Trebala bih zabiti na strop neku apstraktnu sliku, jednog Murtića na primjer. Za ovakve trenutke, dušu bi dali oni kaotični potezi svih boja, koji često podsjećaju na dječji crtež, ali svaki put otkrivaju novu sliku.

Da nije bube na stropu, bijeli zid bi me dotukao. Stišćem oči da bih popravila dioptriju i razaznala radi li se o nekoj ubojitoj vrsti ili mogu još nemirno ležati. Mislim da je moljac iako sam napunila ormar svim proizvodima koje sam našla u DM-u. I oni su postali otporni na sve, kao i mi.

Pet do 6. Aj, bar da izdržim do šest. Izmolim Očenaš, dajem značaj nekim riječima, pa malo zastanem na njima. Još nije prošlo pet minuta. Nemam što raditi na nogama, pa ni Vili, Capak, Božinović i Alemka nisu još dali svježu brojku novooboljelih.

Vrijeme. Zašto sad tako sporo prolazi, a u zadnje vrijeme jako brzo? I zašto se kaže ista riječ za klimu i za sat? Osim što je povezano sa prostorom, tko određuje dužinu njegovog trajanja i zašto trideset sekundi ne traje uvijek isto? Sjetim se pitanja koja nam je mama postavljala kada smo bile male: Što je teže kila perja ili kila željeza? Pa sad ti reci. Isto, kao što je sekunda uvijek ista, ali u tom međuprostoru svijesti i podsvijesti neki tulum se događa.

Guglam. Upisujem riječ vrijeme i dodam još definicija. Otvara se svašta. Nailazim na zanimljiv članak: «Tajna vremena», autor Živan Bezić. Pročitam nekoliko stranica i zaključujemo i Živan i ja da nemamo pojma. Svašta smo se pitali kroz taj tekst, on kao autor, a ja kao čitatelj. Postoji li uopće vrijeme, ili je samo utvara, jedna vrsta iluzije, naš ljudski umotvor. Kaže on.. svi znamo da prošlosti više nema, da budućnost još nije ni stigla do nas, a da je sadašnjost samo jedan hip koji u trenutku dođe i prođe, nastane i odmah nestane. Vrijeme prolazi, ali nikad samo, nego u pratnji svojih štićenika. Vrijeme je statika i dinamika istodobno. Nastaje i nestaje, stvara se i troši se, dolazi i odlazi. Hit. U nastavku se pita opet… možemo li sada dati definiciju vremena. Ne još. Bolje ga udrobiti na manje zalogaje. Genijalno. Ovo je tako genijalno, da ništa ne razumijem.

Jučer mi je dan prošao dok kažeš keks, danas nikako da otpočne. Napokon je prošla zona nepristojnog vremena za nekog nazvati. Tko je sad budan? Sestra Didi bi mogla biti, ona je časna. Časne ustaju rano. Ipak.. neću je zvati, poslat ću joj poruku jer sada radi u Riječkoj bolnici i hvata se u koštac sa koronom. Šaljem joj pitanja:

  1. Što je tvoja definicija vremena?
  2. Koliko košta vrijeme?

Prije toga ubacim bok i kako si i volim te i fališ mi. Ali, ona to ionako zna.

Razmislim koje još pametne prijatelje imam, pa proslijedim dr. Pavuni, s kojim redovito vodim debate o Tesli i duhovno znanstvenom društvu, dr. Kovaču, Sandri mojoj duhovno intelektualnoj supatnici, Sunti mojoj životnoj prijateljici  i mom susjedu Zdravkecu. Mislim si, on mi je podigao ovu web stranicu i sve vodi, sigurna sam da ima neko zanimljivo mišljenje. A i ziher je budan, njemu se ništa nije promijenilo. Informatičar je i ionako živi u braku s računalom.

Poruke su proslijeđene. Sad čekam. Kratko čekam. Par minuta. Puno kraćih od onih prvih par minuta zurenja u strop. Prva je Didi. Logično, žena. A, i budimo fer, prva je dobila pitanje. Dok čitam njeno, stižu i ostali. Brzi su. Sad znam zašto su moji prijatelji. Jako ozbiljno shvaćaju zadatke.

Usporedimo odgovore:

Didi: Vrijeme je trenutak u trajanju. Neovisno o meni, ono prolazi. U izolaciji vrlo dinamično, jer je sve u glavi. Košta onoliko koliko mu daš na cijeni… ti određuješ njegovu vrijednost… može biti bezvrijedno, a može imati neprocjenjivu vrijednost.

Pavuna: Vrijeme i prostor su iluzija svijesti. Iluzija percepcije. Vrijeme košta godine molitve i meditacije da dođeš do kontemplacije i Boga, a tada si izvan vremena, jer poput Isusa kreiraš što trebaš i želiš.

Bog=sve
Krist=Sveprisutan Kreator
Jesam JESAM
Kad jesam rezoniram JESAM
Dobiješ projekciju o vremenu.
To mi onda zovemo buduća prošlost iako se nikad niš ne događa nego naša percepcija se igra sa rezoniranjem snova koje želi.
Dakle, ti Jesi.
Režiser i Glumac u Svojoj igri
Percepcija – Projekcija Svijesti u dinamici razmjene jesam JESAM
Amen

Ovo gore je sve bio Pavuna. Huh. Čitala sam nekoliko puta da shvatim. On uporno sa mnom razgovara kao ravnom sebi, a ja mu uporno govorim da ga ne razumijem i da sam išla na popravni iz fizike. Nikako da to čuje.

Sandra kaže: Vrijeme je dar. Prolazi mi sad brzinom svjetlosti, imam više posla nego prije. Vrijeme je jako jeftino, dobijemo ga badava kada presložimo prioritete.

Sandra je inače uspjela ono što nitko nije. Natjerala me da u životu presložim prioritete, da se fokusiram i da prvo u danu složim krevet. I još puno toga. Od nekih stvari je odustala… na primjer da stavim sve račune u jedan pretinac i da usred noći znam gdje su mi svi dokumenti. Možda nakon još koji tjedan izolacije uspijem i to.

Moj frend geek Zdravko – pedantno, kao i uvijek –

  1. Pitanje ostavio je prazno.

Hm, ovo me iznenadilo. Ali, zapravo, vrlo mudro. Dolazi na istu spoznaju kao svi filozofi kroz povijest.

  1. Kada smo uz voljene osobe, neprocjenjivo, i što smo stariji vrijeme vrijedi sve više i više.

Sunta veli da joj se čini da ima puno vremena, a zapravo ga nema jer je u glavi još uvijek na onom presingu i teško joj se presvičat. Dodaje još pitanje kaj mislim da bi se možda trebali već sad prijaviti nas dvije za dom za umirovljenike, jer se jako dugo čeka?

I za kraj.. moj buraz, hrvatski brand, istinski prijatelj – Mario Kovač:

Vrijeme je jedini neobnovljivi resurs u našim životima, pa ga treba pametno iskoristiti. Sve drugo možemo nadoknaditi, propušteno vrijeme ne možemo.

Postaje mi zabavna ova igra. Zovem tatu, koji još nije popio kavu i koji misli da bi možda morao sa mnom malo porazgovarati kao psiholog. Ipak nakon natezanja odgovara da starijim ljudima vrijeme prolazi brže jer se sekunda dijeli sa brojem godina koliko imamo. I pita jesam li shvatila.

Jesam. Dakle, ono u pet četrdeset sam bila dijete. A, kad me počinju stiskati rokovi i surova realnost onda sam penzić. Kužim.

Zovem sestru. Paola kaže: Slušaj me Petra, nemam vremena za tu tvoju umjetničku filozofiju, da bar mogu barem sat vremena na dan biti umjetnica kao što ti sretnica možeš, i za što sam završila školu. Realnost je drugačija. Upravo vučem Maxa za nogu iz kreveta jer se ulogirao u online školu, napisao – Buongiorno, i nastavio spavati, paralelno radim doručak za sve oko sebe, jer sam postala domaćica, nakon toga ću pokušati shvatiti zašto moramo napraviti pet plakata na hamer papiru koji nemamo, poslat sto mailova sa zadaćama i dobiti još toliko mailova sa ispravcima zadaća, a onda ću se boriti sa tim da ne popijem nešto za smirenje kada učiteljica pita zašto Max nije lajkao, kada je napisala da oni koji su vidjeli poruku lajkaju. U međuvremenu ću skuhati ručak, iako ne volim kuhati, pa ću se ulogirati u školu sa mojim učenicima i održati sat flaute. E, onda imam točno sat vremena da izađem na zrak, ali ne na plažu, jer nas je policija otjerala, i k’o tempirana puška čekam da dođe tih sat vremena, koje mi nitko ne smije oduzeti. Navečer na programu imamo vježbanje i film koji nikad ne odgledam više od petnaest minuta, jer uredno zaspim. Bok.

Tu tu tu.

Kažem bok u praznu slušalicu. Shvatila sam poantu. Zasučem rukave i napravim vrlo složen raspored s željom da mi vrijeme u karanteni brže prođe, ali i da ga ispunim sa svim zanimljivim i korisnim sadržajima, jer kako Marek kaže, propušteno vrijeme ne možemo nadoknaditi. Dakle, sve radim kako treba.

Ostatak dana: Našminkala sam se, trančirala piceka i bacila u friz, premazala alkoholom sva strateška mjesta, pojela kod mame anjgemahtec, napravila soparnik, odhodala turu od deset km u bezkontaktnoj zoni sa dva frenda na dva metra od mene, krenula u raspisivanje za novi projekt za Crveni križ, popila dupli espresso sa tatom koji me u čudu gledao jer idem na svetu Misu na HRT3, napisala ovih par stranica, čula se sa ravnateljem dva puta, provjerila jesu li lukovice koje sam zasadila sa susjedima izniknule… nisu i za kraj dana pogledala Teoriju velikog praska, koju sam jedva izdržala do kraja.

Moj raspored je zadovoljavajući. A tvoj?

Recept dana
SOPARNIK
Jelo koje odolijeva vremenu
U prostoru postojanja neke stvari opstaju. Poput soparnika. Ima miris sjećanja, okus autentične prošlosti i naznaku sve skromnije budućnosti.

Baj baj, uz onu staru
Tempus fugit
Bugi vugi

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *