Snaga je u svima
Čeka vjekovima
Nebo zna
I pjeva sa nama
Mi smo prvaci

Ena: Bok anđele moj
Petra: Eny, sreco moja, kako si?
E: Odlično.
P: Nevjerojatno.
E: Zašto?
P: Nikad nisi rekla da si loše. Cijeli svijet je u nekoj depri, ti si odlično.
E: Kad sam dobro, šta.
P: Ti si moja inspiracija.
E: Ne treba se uzrujavati zbog gluposti. Biti ćemo malo doma, i onda više nećemo morat biti. Jednostavno je.
P: Pa, zapravo da.
E: Meni se ništa nije promijenilo. Ionako sam cijeli život u karanteni. Meni ti je ovo prirodno stanje dvadeset godina.
P: Kako sad tvoje zdravlje?
E: Odlično.
P: Ti se moraš sada više paziti, jel’?
E: Kažu, da. Ali ja pečem kolače kao što sam i prije pekla.
Nasmijemo se.
P: Koje kolače pečeš?
E: Princezice.
P: Za princezu princezice.
E: Kako tajo?
P: Tata? Dobro je. Putuje Pula Zagreb. I stalno ti poručuje da on nije anđeo, kako ga ti zoveš.
E: Jako mi nedostaje moj anđeo. Nedostajete mi da malo pričamo. I da se smijemo.
P: I ti nama jako. (pukne mi glas)
E: Šta’š biti tužna. Ajde, kakve su to gluposti.
P: Ma nisam tužna. Samo mi fališ.
E: Ajde, ajde. Znaš što meni fali?
P: Što?
E: Tvoje predstave.
P: I meni fale naše predstave. I ti u publici.

Sjetim se kada je Eny došla sa tumorom koji joj je pritiskao kičmu tako bolno da je spavala stojećki. Doputovala je iz Osijeka. Na predstavu. I toliko je bila radosna i uzbuđena, da je natjerala roditelje da prvo odu kupiti neku fancy majicu da bude skockana za Lisinski. Kupila si je i glitter jaknu, bio je to poseban trenutak. Trenutak koji ju je toliko veselio da je trajao vječno. Eny. Moj idol, moja inspiracija, moja učiteljica života. To joj je trideseta bolest za redom. I sve ih odsječe u korijenu. Isključivo snagom volje i pozitivom. Doktori su odavno odustali od nje. Ona im je poručila da bi još jednom trebali ići u školu. Nisu shvatili bit. Nisu otkrili izvor  ozdravljenja. Njenu snagu ne može pratiti nitko, jer ona nije ovozemaljska.

E: Veselim se uskoro novim tvojim ludostima. Sigurno pripremaš nešto super. Tome se veselim.

Zastanem. Pripremam li što? Kako ću joj reći da sam zapela i da ništa ne radim? Kako ću joj reći da se ja zdrava borim sa smislom života dok se ona bori cijeli život za goli život?

P: Hm. Da. Kuha se nešto.
E: Klimava si mi. Nemoj tratit’ vrijeme.
P: Skuhat ćemo nešto.
E: Hoćeš. Doći ću ti na premijeru.
P: E, da znaš da hoćeš. A ja te prvo vodim u onaj dućan sa smiješnim majicama.
E: Sad ću kupiti Minnie, Mickey imam. Na kapuljaču.
P: A ja ću kupiti Pepu pig. Oink. Oink.
Smijemo se.
E: Kad smo kod kuhanja, izgorjet će mi lisnato.
P: Ajde, ajde. I nemoj da ti krema ima grudice.
E: Pih. Meni? Meni da krema ima grudice? Glatka je ko bebina guza.
P: A ti si slatka.
E: Hvala, anđele.
P: Čujemo se.
E: Može.
P: Bok.
E: Bok.

Anđele. Odzvanja mi ova riječ u glavi. Samo Ljubav može tako mijenjati srca. U toj jednoj riječi krije se sva poniznost u njenoj veličini, krije se hrabrost, mir, bezuvjetna ljubav, smisao patnje. Toliko visok stupanj patnje koji prerasta u čistu, bestjelesnu Ljubav u kojoj više nema mjesta za bol.

Sjetim se drugih Hrabrica, dječice s maskicama na licu, koje su također postale moja obitelj. Otvaram njihove slike. Na licima samo radost. U malim stvarima. Penju se na scenu, pregledavaju rekvizite i kostime, stavljaju ih na sebe i smiju se. Ne možeš ih uhvatiti koliko su uzbuđeni. I onda ih zagrliš, a njihov zagrljaj je onakav kakav bi zagrljaj trebao biti. I zahvaljuju. Za sve. Njihovi roditelji imaju podočnjake od neprospavanih noći, a oni osmijeh od uha do uha.

Evo me na kauču, punog želuca i u toplom domu. Zdrava sam.

Zar stvarno moram brinuti jer ću biti doma još dva mjeseca?

Neki dan mi je došao film «The game must go on», koji smo radili sa djecom iz Iraka, Irana, Sirije, Kurdistana i Afganistana.

Jeste pogledali film? Njihove želje su jednostavne. Žele mir. Žele imati krila da odlete od rata i da granice ne postoje. Žele vidjeti mamu nakon pet godina. Žele obične stvari u kojima se krije toliko toga, kao na primjer pizzu. Žele se smijati i živjeti u nekom sigurnom svijetu koji sami kreiraju u svojim osobnim predstavama. Vjeruju u budućnost i žele postati piloti, policajci, doktori, inženjeri. Čeznu i vjeruju u sutra.

Filmska radionica je trebala trajati tjedan dana, ali su već treći dan zbog nenadanih problema morali zabraniti dolazak drugih ljudi u kuću u kojoj su živjeli. Karantena u kojoj su se našli u tom trenutku bila je bolna za sve nas. Kada su me pitali hoću li se sutra vratiti, moj ne urezao se u mene za cijeli život. Nastavili smo raditi preko mobitela i davali im upute preko kamere. I sve su nam javljali. Okupili su se u sobici u pidžamama i čekali upute. Poput male vojske koja je svoj umjetnički zadatak shvatila vrlo ozbiljno. To je bilo sve što su tada imali. Njihov svijet u koji  su mogli uploviti bez straha. Svijet koji su sami kreirali. Svijet u kojem, unatoč strahotama koje su prošli, i dalje postoji dobro.

Smijali smo se u kameru, plakali kad bi ju ugasili. Sami su dovršili kostime i scenografiju, sami su naslikali plakat, sami su se snimali. I pobijedili su.

Kako se svi oni nose sa situacijom? Postoje li respiratori i za njih? Gdje su/ Jesu li napokon došli do svojih voljenih? I da li im je doista korona na pameti u nigdjezemskoj u kojoj su sada zapeli? U suživotu s nama koji ih se plašimo da će nas onečistiti i zanemarujemo pritom prispodobu o Milosrdnom Samaritancu koju tumačimo kroz prizmu straha.

Evo me na kauču, punog želuca i u toplom domu. Zdrava sam.

Zove me prijateljica. Postala je beskućnica nakon potresa. Samostalna je umjetnica i trenutno nema novaca. A, tko zna kada će ga imati. Jučer je dobila i nalaz da je pozitivna na koronu. Pitam ju pa kaj još? Ona u svom stilu kaže… čekam skakavce. I smije se. Niš’ ju ne može pokolebati. Smišlja novu predstavu.

The game must go on.

Bistrim sliku. I ta slika mora biti šira. Život mora teći dalje. Snagom volje i alatima koje znamo koristiti. A ako ne znamo, naučiti ćemo ih. Umjetnik u nama daje nam priliku da nismo samo roboti koji daju poruku da i biljka opstane u mraku i da je život takav kakav je. To nije ta izdržljivost. Ovaj Duh ima puno veću snagu koja nas gura preko granica da ne mičemo osmijeh i radost djeteta sa lica. I da zahvaljujemo. Neprestano zahvaljujemo na svemu što imamo. I tako osvjetljavamo i one mračnije zakutke našeg bića dok ne postanu čista svjetlost.

Nije ovo depra tema, naprotiv. Ljudi moji, pobjeda je tu.

Grlim ko Hrabrice

Danas sam napravila pobjedničku tortu od maka i poslala u Rijeku. Za moju bandu Radina. Uz to sam i ofarbala jaja, mama je napravila kekse i pohance, a šaljemo i šunku i hren. Za Uskrs. Da budemo zajedno.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *