Talent je odabrao tebe, a nisi ti odabrao talent.
Talent je životni smisao, a životni smisao je tvoja snaga da uopće živiš.

Prof. dr. Tomislav Ivančić
Nensi Profaca – Moj galebe (Oliver Dragojević)

Danas sam htjela pisati o potpuno drugim stvarima, ali sam otišla u drugom smjeru. I uvijek je tako. Kako ustanem, skuham kavu i sjednem za komp, ruke počnu pisati potpuno nešto drugo.

Danas sam ugledala neke promjene na meni i počela vrtjeti film. Neee, nisu to simptomi korone, kajgot. Pa meni se nekaj ozbiljnije događa. Toplomjer pod pazuh i povećalo u ruke. Poput pauka koji strpljivo čeka žrtvu da se upetlja u mrežu, iskrivim tijelo u pozu koju ni jedna indijsko tibetanska tehnika još nije vidjela, i čekam. Samo što nisam strpljiva. U toj pozi iščekivanja promjene, pišem mail jednom doktoru, sms drugom doktoru, nazivam svoje. Osjete se posljedice vježbanja zadnjih deset dana, jer savršeno održavam ravnotežu u toj pozi. Simptomi postaju sve veći i izraženiji. Ili možda ne. Nisam ziher. Čekam još malo. Vrtim film. Što ako..

Što ako dobijem temperaturu? Nitko mi neće vjerovati da sam u karanteni tri tjedna i reći će da imam koronu i neće me primiti u bolnicu ili će me primiti prekasno. Što ako je sada ovo fakat ozbiljno???! Popijem gutljaj kave. Uz kavu je sve lakše. Nikako se nisam mogla miriti sa posljednjim pregledom kada cijeli dan nisam smjela piti kavu… i JESTI! I da nisi bolestan, jesi. Sjetim se svih tehnika umirivanja da mi temperatura ne skoči bez veze. Još tri minute moram držati toplomjer, ovi alkoholni su malo sporiji. Ali, kažu točniji. Otvaram komp. Pišem. Evo, pišem novu priču, upravo sada dok mi život visi o konac!! Pitam se o čemu sam do sada ja htjela pisati? Tema je trebala biti talent. Talent? OMG. Kako je to sada nebitno u odnosu na moju borbu za život. Miš protiv lava koji riče meni u facu. Odlučim se suočiti sa realnošću i pogledam ponovno situaciju. Simptomi kažu da je sve stabilno. Temperatura je na 36.5, ali pokazuje tendenciju rasta. Iako ne raste. Ali može. Čekat ću još koju minutu. Možda da nešto popijem? Što? Lekadol? Možda je to baš krivo. Čekam odgovore na mail i sms doktoru. Zovem Đurđicu i pitam ju je li sve ok. Ona kaže da je, pa joj vjerujem. Koji put je dovoljno samo da mi to netko kaže. Razmišljam gdje mi je knjižica? Donijeli su mi je prije deset dana jer sam ju davno ostavila u bolnici, a pošto je svima jasno da je bolnica sada u virusima, knjižica je na bez kontaktnom mirovanju na balkonu, ispod klupe. I tamo će, nadam se i ostati. Tamo je i vrećica sa alkoholom, sve u mirovanju da se virus preda. Evo ga, raste! 36.7 Još tri crtice do crvenog alarma. Postaje ozbiljno. Što ako je sve zajedno? Možda sam virus pobrala kada sam otvarala konzervu tune, a nisam ju prije dezinficirala. Zove me tata i pita, jesi osjetila? Ja kažem, jesam, više toga, na što točno misliš? Bio je potres, jači potres. Ali kratki. Ma kakav potres, boli me briga za potres. Meni je potres u životu. Kaže mi da se pazim. Budem. Mada ne znam kako se pazi od potresa. Taman sam potpuno opremljeni ruksak sa svim potrebnim sadržajem u slučaju potresa skup sa hranom i čuturicom koji su već davali na plijesan raspremila i stavila u ostavu. Vadim opet ruksak van i vratim ga natrag. Ne da mi se. Samo ponovim u glavi gdje trebam otrčati da ne napravim sve krivo k’o zadnji put. Sram me bilo priznati da sam za vrijeme glavnog potresa, uz otvaranje prozora i trčanje u krug, htjela i uskočiti u lift, u lift u koji nikada ne ulazim jer sam čula da je jedan Japanac od preko sto godina rekao da ćemo, ako hodamo po stepenicama biti uvijek zdravi i dugo živjeti. Ok, dakle, trebam samo otvoriti vrata da ne ostanem zaglavljena i stati pod to. Oprala sam jučer kosu, dakle danas, ako bude frka, ne trebam pod tuš. Tu je teta Violeta i njene vlažne maramice. Vratimo se na bit. Toplomjer se još maknuo za malo od prošle pozicije. Zapravo nije.  Vraćam ga u kutiju i ipak provjeravam je li dobar, možda krivo pokazuje. Vjerujmo mu i ne paničarimo.

Dolazi mi pjesma od moje Nensi. Kaže dobro jutro Petrice, evo da ti malo zamiriše more. Svaki dan mi pošalje pjesmu koju snimi sa svim back vokalima svaki dan za svoje prijatelje, i šalje nam. Kakva kreativka. Kakva volja i obzir prema ovoj nemilosrdnoj situaciji. Puštam pjesmu i osjetim more.

Napišem joj, slušam opet. A, ona kaže… zar to nije predivno Petra? Kreativni su i oni koji nikad nisu bili. Vjerujem da ne misli na sebe, jer je ona kreativna od nožnog prsta do posljednje lasi na glavi. Volim ju u toj jednostavnosti iz koje pršti genijalnost, ljubav, neopterećenost, ali i borbenost. Možda misli na mene. Ali, i to je dobro, jer sam uspjela da me čita barem ona. Dakle trud se isplatio. Ne bi tako dobro pjevala da ne čita moju kolumnu. Ha ha.

Volim te ljude koji koriste svoje talente da pomažu preživjeti ovu anksioznu situaciju. Samo pošalju najbolje od sebe – kako oni znaju.

Tako i Saša Miočić koji mi pošalje po jednu postaju križnog puta koji je skladao preko deset godina. I danas ga je napokon rodio. I to je remek djelo. Evo ga tu, zatvorite oči, i slušajte ga.

Svaka postaja je toliko slikovito opisana da ti se naježi koža od te ljepote.

Tu su mnogi umjetnici čije uratke primam i kojima šaljem svoje. Stvara se lanac ljubavi koji nikako nema onu praznovjernu obvezu prosljeđivanja na još deset adresa ili na bilo kakvu obvezu. Ovo je bezuvjetna ljubav kroz našu umjetnost, jedino oružje ljubavi koje sada znamo i poznajemo.

Jedem m&m bombone. Izbacujem ih na stol koji sam zaboravila oribati toplom vodom. Zeleni, žuti, crveni, plavi, smeđi i narančasti. Da su svi u jednoj boji, ne bi bili tako fini. Da smo svi isti, život ne bi bio tako živ. O, kakva je ljepota u toj različitosti frekvencija koje nas ravnaju u našoj ludoj avanturi prema Stvoritelju.

I taman pri kraju teksta dolazi poruka od moje prijateljice Sopte: «Dok čitam tvoje kolumne pada mi na pamet jedna misao…VODA. Ljudska kreativnost je voda! Zaobilazi sve prepreke i pronalazi najmanju rupicu, pukotinu da ispliva van. Bez nje život se gasi…

Nemam više simptome. Mislim da sam dobro, ali ću se još par puta ipak pregledati. Potres je bio 2,8, kak da velim, pretvaram se u Čileanca. Uzimam kokice i gledam ovaj moj životni film dva prsta od mene.

Hasta la vista,
Nek nam osmijeh blista
Pe

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *