Ajmeeeee probudio me snijeeeeg! Ovo je pravi Božić! Ups! Uskrs. Kaj?

Zapravo prije uskršnjeg snijega me probudio Kovač koji mi je rekao da ćemo, ako imamo na YouTube preko 10.000 pregleda, a mi imamo (helou?), dobiti i neke novce. Pa, to je divna vijest! Klikajte ljudi na sve naše predstave i uzmite mobitele od vaših mama, baka, susjeda, Jehovinih svjedoka… napokon ćemo biti bogati. Ja sam znala da je ovo potencijalno jako plodan period za umjetnike. Samo ne smijemo klonuti!

Kad smo kod Jehovinih svjedoka, ni zvona od njih. Sam primjećujem. Apsolutno imam pravo na ovaj komentar, cijelu srednju školu, kad sam bila malo ćuk-ćuk (a sad sam ozdravila), primala sam u kuću sve vjere od mormona do svjedoka. Satima sam slušala njihova izlaganja. Umjesto da mi je glava bila u vešmašini kao i svim teenagerima. Pratila sam i scientologe, čak sam ih nazivala u Mađarsku, išla sam na krštenja odraslih u nekim bazenima na Svački. Kad sad malo razmislim, imam veliki upitnik u glavi kako su me moji puštali na sva ta mjesta? Ta sloboda je fakat precijenjena.

No, ima tu i dobrih stvari… do svega ovog što danas jesam i vjerujem, došla sam sama. Od moje pete godine roditelji su znali s kim imaju posla. Kao mala mršavica u gimnastičkom dresu u Sokolu došla sam do tate nakon treninga, uzela ga za ruku i tražila da dođe do mog trenera: «Tata idi do Gordana i reci mu tko sam i što sam!» Pet godina. Nije im bilo lako sa mnom. Pa ni kad sam pobjegla od kuće u Puli sa istih pet godina, i nakon traženja i traženja, našli su me u crkvi. Zašto? Bila je subota i bilo je vjenčanje. A tada se uvijek dijele konfeti, ušećereni bademi. Kak da velim, znala sam se snaći. Pa, i sad.

Moj buraz Kovač i ja, taubeka dva. Kaj nam tko može? Sam ne smijemo stati. Bilo da se volontira ili radi za novce. Nikad stati. I uvijek raditi bez fige u džepu. Sto puta mi je rekao, kad sam znala biti bahata kod traženja honorara: «Petra, dobro je i pola od tog, to je puno više od ništa, ako odbiješ posao.» I tako smo mi stalno u pogonu. I držimo se skupa. Ja nosim scenografiju, on čita novine. Ja vozim kombi, on mi zadaje pitalice i postavlja kviz pitanja. Ja kuham, on jede. Ja perem kostime, on ih nakon predstave ostavi na podu. On sluša vijesti svakih sat vremena, ja pobožnu glazbu. Ja znam kakvo je stanje na cestama, jer svaku obavijest moramo pažljivo slušati, on zna riječi od Isuse volim te. Ja njemu za ročkas kupim sir, jer je vegetarijanac, on meni pokloni muški parfem, do pola potrošen ili prsten sa ugraviranim Oče naš, koji je pronašao na podu. Malo mi je velik, ali kaže da ga stavim na palac. Redovito mi ukrade mobitel, pa provali i ugovara umjetne nokte ili piše ekipi iz adresara Danas sam luda, ne znam što hoću, pa čak i uspije uvjeriti glumce da sam prodala božićnu predstavu u 5. mjesecu. Voli navratiti i do mog  FB i napisati status tipa: Ljudi pomozite mi zaljubljena sam, ili Nemrem se odlučiti oko dečka, ili Nađite mi dečka molim vas. Ili samo Volim Zagorce. Najviše lajkova ide na njegove statuse. Ekipa više ne zna što pišem ja, a što on. Marek kaže da mu trebam zahvaliti na ogromnoj popularnosti koju mi on sada ostvaruje. Najviše voli pronaći neke moje fotke što sam se sama pokušala slikati i biti lijepa i objaviti uz tekst: danas sam hot. Kad malo razmislim, uz njega i Detelića, jako je teško ući u neki ozbiljan odnos. Za Detelića su sve moje simpatije dvocjevke ili fegeti, a Kovač ih uopće ne doživi.  

Inače, Marekov broj znaju svi pacijenti u Hrvatskoj. Nisam još dokučila je li on novi Malnar ili fakat Robin Hood. Kad smo bili u Sibiru, Ljame (tako on zove Lame), prilikom posjeta njihovom hramu, su rekli da je on sveti čovjek. I to u dva hrama, udaljena pet sati vožnje. Dobio je poklone od njih, maltene su ga stavili na podest i počeli mahati s lišćem oko njega i masirati mu stopala. Iako je za njihovog svetog čovjeka, čije je neraspadnuto tijelo tisuću godina svečano izloženo, rekao za lokalnu TV Burijatiju da je to najbolja lutka na lutkarskom festivalu. Marek tvrdi da je to zato kaj je vegetarijanac, ja mislim da je to zato kaj je on jednostavno – svet. Nema veze kaj nije vjernik. On je svetac. Njegov humor provaljuje i najveći stres.

Nikad neću zaboraviti kada smo radili jednu TV emisiju, Marek se zderao na sav glas moje ime i da dođem na pozornicu HNK. Ja sam se od straha skoro popiškila u gaće, da kaj je sad, da kaj sam napravila. Dođem do njega okupana znojem, a on pokaže na drugi kraj scene i kaže: Vidiš onaj papir tamo? Vidim, spremno odgovorim, mada nemam naočale i vidim samo fleku. Odlično, odgovori on smireno. Odi preko cijele scene tamo. Dobro? Dobro. Uzmi papir. Dobro. I donesi ga ovdje. Dobro. Što je na papiru? Ništa? Zašto trebam donijeti prazan papir? Da ovi kaj stalno histeriziraju misle da nekaj radimo. I popišala sam se u gaće. Od smijeha.

Osim što svi pacijenti koji ga zovu imaju njegov broj, imaju i moj, jer im on uvijek uz podmukli osmijeh veli da ima jedna žena koja će im sigurno pomoći i da jedva čekam da me nazovu. Tako, čim netko kaže dobar dan, Mario Kovač mi je dao vaš broj, ja zaklopim. Eto, mora još poraditi na širenju svoje svetosti i pronaći kanale kako bi i nas učinio takvima.

Penny i Sheldon. On je pametan, a ja se šlepam.

Mislim da bumo napokon otvorili našu internet televiziju. Ime nek smisli Marek, on je dobar u tome.  Pokrivamo skoro sve. I poznajemo sve slojeve društva. A, tko je jednom preživio vođenje privatnog kazališta, a mi ove godine slavimo 15. godišnjicu,  može doslovno sve. Iz ničega stvoriti hit. i to uz takvu lakoću da bi nam i Lame pozavidjele. On ima smisao za humor, ja vjeru. Dakle, imamo sve. Zamislite kviz u kojem on svaki dan meni postavlja ista pitanja, i ja opet ne znam odgovor. Tako izgleda naš umjetnički suživot. Ja nikad ne znam odgovore na pitanja. Zapamtila sam neke anagrame tipa I s Kristom Dinamo – Stadion Maksimir ili Dilerov Klan – Ela Dvornik. Ti su mi zanimljivi. Kao i moj anagram – Trpa dinare. Pa i trpam, ponekad. Negdje pušta, pa se ne zadrže, ali ih znam naći. I to velikim djelom zahvaljujući mom burazu, koji me naučio da bolje vrabac u ruci nego golub na grani. I koji me čuva od prvog dana karantene i govori da će sve biti ok. Koji me bodri u pisanju ovog bloga od prvog dana i svaki čita. Kaže samo piši, samo piši i ništa ne popravljaj. Jednog dana ćemo to urediti u knjigu.

U dva dana smo napravili hit za Crveni križ o pranju ruku koji je pogledalo preko 50 000. Ili su ljudi fakat očajni u karanteni ili smo mi tak super. Vjerujem u ovo zadnje. Evo sad smišljamo drugi i za tu prigodu ćemo staviti dresove za hrvanje i znojnike. Mislim… pa tko bi to propustio?

 Jedva ga čekam zgnječiti i staviti mu kacigu od graška na glavu pa da odigramo tu našu petstotu izvedbu našeg ogromnog hita «Grašak na zrnu kraljevne». Pitaj Boga koja je to fakat po redu predstava, jer mi nismo u stanju to brojati. Četiristo je ziher prošlo, a mi tako kad nam se čini zgodno kažemo da slavimo neki okrugli broj i napravimo feštu. I svi znaju da to nije baš tako, ali igramo istu igru. Nosimo poklone, radimo natpise sa okruglim brojkama i slavimo. Prije 4 godine smo se sjetili da smo zaboravili proslaviti desetu godišnjicu, pa smo ju proslavili na 11. Glavno da se veselimo. Ono kaj smo sigurni je da nam je ova godina 15 okruglih. I tom prigodom ćemo izvesti 800. Izvedbu Graška na zrnu kraljevne. Ne znam računa li se online gledanje predstave, ako da, prilažemo tu predstavu odmah danas na YouTube. Ne zato jer želimo pomoći djeci (ionako naše predstave u karanteni najviše gledaju odrasli), nego zato da se vaše dvije krafne obogate. A, budimo realni, to svi želimo.

Uz Marekov Servus,
I moj naklon.
Pe

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *