Što Ana Rucner kaže o svojim šlapicama?

Pa, bok bando. Kaj ima?

Zamišljam vas neke, zbog kojih je i krenuo ovaj blog, kako ste napokon doma, i imate kućni ogrtač i šlapice. Zabavno mi je zamišljati vas u tom izdanju, jer smo se uvijek družili vani, i nemam pojma kako se neki nose sa kućnim outfitom. Za neke vjerujem da je ovo doista poražavajuće, a neki su se pak vrlo brzo stopili s kaučem. Jasno vidim fleke od paradajza na nogavicama i baš vas briga, ha ha.

Kakve tko šlape nosi?

E, to je zabavno. Da vidimo. Jedni imaju onak karirane, skoro pa popeglane na crtu, to su oni moji OKP prijatelji, od kojih pokušavam preuzeti bar 10 posto tog reda. Drugi nikada ne žele odrasti, pa i dalje furaju na nogama jednoroge duginih boja ili pande. Onda su tu i oni full zabavni, kojima i zubalo mora biti brendirano, a dijele se u dvije skupine. Prvi su profinjeni, i ti najčešće biraju finu janjeću kožu, a brend je nevidljiv, ušiven u potplat i prepoznatljiv za one najistančanijeg okusa po jednom detalju, na primjer crvenom koncu, dok su drugi, tipa jedno moje razulareno dete, čak i tetovirali šlapu NIKE na prsa. To su dakle sportski brend tipovi koji nose classic šlape, borolete s velikim ellesse, nike ili adidas znakom prek cijele površine, nek’ se zna. E, onda dolaze oni nemarni. Ti imaju često dvije različite, a znalo se desiti i da su dvije lijeve ili dvije desne, različitih veličina. Gle, to fakat nisam ja.

 Zatim postoji još jedan tip ljudi, koje poznajem, a nekada su bili jako bogati. A, onda im je novčanik naglo osušio, što zbog neprilika, što zbog njih samih. Ti su naučili čuvati stvari, silom prilike, pa svoje zlatno izvezene fendi šlapice svaki dan krpaju i glancaju do ocvalosti. Njihovi nekad snježni cofleki od zečjeg krzna sada su sivi čuperci, a petice od stakla, pohabani izolirband koji ih drži povezane sa ostacima potplata.

Šlapice. Koliko je priča u samo jednom paru pokrivala za noge! Kako se one osjećaju sada?

Brijem da su jadne u šoku, nikada nisu morale toliko raditi. Traže beneficirani radni staž i prijevremenu mirovinu po posebnim propisima. Prije ih nismo toliko vucarali, jer nikada nismo bili doma. Nekada su bile samo ukrasi, a sada su konjska zaprega u robovlasničkom sustavu. Iskreno pate i vape za još jednim ili dva para koji će raditi drugu šihtu.  Jer, one više ne mogu.

Moje su se uključile u sindikat. Nikako nisu zadovoljne tretmanom. Krznene su, a koristim ih i sada, kada je toplo, iako za to nisam osigurala uvjete. Dio koji zatvara zglob toliko sam ugazila da su promijenile oblik i izgledaju kao čamci. Gablec nula bodova, te šlape od početka karantene nisu vidjele četku. Zar to nije u sukobu sa onim za što smo se borili?

Šapnula mi je lijeva šlapa, da ne čuje desna, da razmišlja o otkazu i da prelazi u freelancere. Rekla sam joj da sada nisu vremena za to. Ne zbog nje, nego zbog mene. Pa, kako ću bosa? Ne mogu me sada, kada ne rade dućani ostaviti na cjedilu! Online kupovinu mi ne spominjite! Ja ne dam, ali ne dam broj moje kartice nikome! Čak i ako na njoj nema ništa. Ne dam i točka. Zamolim desnu da razgovara s lijevom i da mi služe još malo. Vratit ću im. Kada završi sve ovo, staviti ću ih u onaj zlatni okvir sa tirkiznim paspartuom. Pa na zid. Kao svjedočenje jednog vremena i umjetnički dodatak krizi.

Ja zapravo imam još jedne, ali one su za kontemplaciju, i uopće nisu sada tu. One su u mom drugom domu. Kod moje braće u sjemeništu na Šalati. Tamo imaju važnu ulogu. Kada pretjeram s tempom i pucam, moji prijatelji svećenici mi pošalju fotografiju šlapica koje me čekaju na polici, u mojoj sobi (ja sam je prisvojila, zapravo je za sve goste, ali kad dođem, moja je). Da, ljudi, ja imam tu ludu sreću da imam moj gostinjac, mjesto za oporavak. I to kod moje braće i moje djece.

Prvi put kada sam došla bilo je 50-ak sjemeništaraca. Sada se taj broj, na žalost, prepolovio.

Svake godine intenzivno s njima pripremam predstavu oko Božića i tada smo jako povezani – zajedno stvaramo, zajedno jedemo, molimo… praktički živimo kao obitelj. Odem doma samo se presvući, prespavati i na posao. Odmah nakon toga jurim k njima. I nikada mi nije bilo teško, njihova ljubav i nevjerojatna kreativnost uvijek bi me ponijele. Kako izgleda dan u sjemeništu? Savršen red. Zna se kad se jede, kad se uči, kad je sport, kad je molitva, i naravno, slobodno vrijeme. Zvuči kao nedostatak slobode, ali baš u tom redu prepoznajem apsolutnu slobodu. Najljepše mi je što se oni uvijek iskreno vesele mojim povremenim boravcima. Kad dođem na ručak svi plješću, lupaju žlicama o tanjure i viču u znak dobrodošlice. Koliko god sam to puta doživjela, uvijek me nanovo izuju iz cipela. Dođem na probu, ista stvar. Dakle, možeš doći umoran kao pas, čim uđeš u dvoranu svi se sjate oko tebe i u isto vrijeme imaju sto pitanja i sto anegdota koje žele podijeliti s tobom. I vječiti smijeh i glazba na najglasnije. Pred premijeru sam ih znala držati do kasno u noć na sceni. Ta volja, ljudi moji. Ako su pali, u tišini bi samo zaspali u nekom komadu scenografije ili zaklonjeni rekvizitom, ali nikad nisu otišli s probe i rekli da nešto ne mogu. U tom zajedništvu i nevjerojatnoj volji pomicali smo granice. I ja svoje, s njima. Ljudi moji, pa ta djeca razmišljaju o tome da budu svećenici. I to već kao srednjoškolci. Kakvo to stanje svijesti treba biti. Kakav poziv je to da te tako prodrma? To moja logika putnika namjernika ne može shvatiti, ali ima duboko poštovanje prema njihovoj odluci. Jer ta odluka je čista ljubav.

Ono najvrijednije što su me naučili je nenavezanost. Jer, i kada nismo zajedno, a to je većinu godine, tu smo si. I kada dođem na oporavak u moju sobicu, nikada me ne ometaju. Ali, ja znam da su tu. Moja braća mi ostavljaju hranu pred vratima i daju do znanja da su tu ako ih trebam za razgovor. Ali najčešće nikoga ne zovem. Jer znam da su tu. I to je dovoljno.

Moja soba. Čim okrenem ključ u praznom krilu zgrade, tu me čekaju moje šlapice. Moje vunene šlapice.

Stavljam ih na noge i odlažem cipele na policu. Odlazim u kapelicu lakim korakom. I tu budem. I šutim. Satima. Nekad ostanem pola dana, a nekad i par. Ovisi koliko mi je potrebno biti u tišini.

Nakon toga ih vratim na isto mjesto i ne pitam za njih, ali znam da su tu. Kao i moja braća. Kao i djeca.

Za potresa sjemenište na Šalati se urušilo. Tamo se više ne može živjeti. Dvorana u kojoj smo napravili toliko lijepih predstava, ranjena je. Za „moju“ sobu nisam pitala, samo mi je bilo važno da su djeca zbog opasnosti od korone poslana par dana prije svojim obiteljima. Svi su dobro i svi su živi. Šlapice su isto čitave, sigurna sam, vjerojatno su tamo negdje, ispod neke cigle i čekaju da ih opet stavim na policu. Dvorana čeka da zavjese vratimo na karnišu, zidovi čekaju da ih opet izgradimo i sve podignemo iz pepela. I to je moguće! Koliko god se čini nestvarnim, moguće je. Ova djeca to zaslužuju. I iako smo sada sami, zajedno smo.

Svatko u svojim šlapicama, u novoj borbi za obnovu života.

Grlim,
Pe

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *