Jučer sam igrom slučaja završila na hitnoj. Prvu rečenicu sam ostavila namjerno dramatičnom, da se ugrizete za jezik, lupite po glavi i pitate, ajme što joj je, hoće li umrijeti, sigurno ima koronu, idem joj se javiti dok je još živa. Patnica  u meni jednostavno se morala malo osjetiti primijećenom. Uglavnom, ništa od toga. Frendica mi se otrovala hranom (naglašavam, nisam ja kuhala!!!) pa smo nakon nekoliko sati vaganja hoću-neću ipak skočili do bolnice. Moje susretanje sa maskiranim sestrama i doktorima u skafanderima prvi put me do kraja suočilo sa stvarnošću. Jedno je kada sve to gledaš na TV i govoriš da to nije tvoj svijet, a drugo kada ti postaneš dio filma. S jedne strane bila sam impresionirana kako smo disciplinirani i kako samo takvim mjerama možemo iskorijeniti ovu boleštinu i izaći iz karantena, a s druge, srce mi je pucalo kada mi se prijateljica lomila u grčevima u čekaonici dok su joj sestre u plastičnim kabanicama iz daljine mjerile pištoljem temperaturu i postavljale pitanja o boravku u inozemstvu, poslu, kašlju…zamaglilo mi se. Htjela sam ju zagrliti i primiti za ruku, ali su me poslali van. Duga noć sa sretnim završetkom. Nije korona, ali zbog trovanja hranom dvije boce infuzije. Lagani podsjetnik na to da sve što se nekome događa danas, već sutra može biti i naša priča. Ali i povratak u obični svijet u kojemu možeš biti bolestan i od drugih bolesti, a zdravstveni radnici sve čine da ti pomognu. Taj život ipak paralelno teče.

Dođem doma u tri ujutro, pa krenem čitati sve poruke u novostvorenim grupama prijatelja od osnovnjaka do kazališta, pa do onih najzabavnijih ženskih i obiteljskih. Pokapaju se muževi, dijele recepti, upisuju online instrukcije za kukičanje i španjolski jezik. Heklaju se vuneni šalovi za ljetne dane i lijepe muhe na papir. Smišljaju se planovi kako svekrvi objasniti da njenom mužu fali mama i da ga pozove kod sebe na mjesec dana da neograničeno uživaju u mama-sin nikad ispunjenoj edipovskoj ljubavi. Sloboda kao takva doživljava vrhunce definicija sve do onih koje svoju slobodu tumače kroz tri tjedna bez grudnjaka ili dlakavih pazuha. Vicevi su sada došli do zasićenja, pa prolaze samo oni promišljeni, sa sofisticiranim smislom za humor. Posebno često u zadnje vrijeme nam se događa da šaljemo iste poruke onima koji su nam ju poslali prije neki dan. Tko je kome što rekao. I kada. Ringišpil u glavi. Pa se zaboraviš i klincu pošalješ poruku za odrasle, pa hitno to brišeš, pa odgovaraš kaj si sad obrisao i zašto si obrisao. A ako nisi stigao obrisati, ispričavaš se i lažeš da ti je netko uzeo mob. A živiš solo. Zglob palca okoštava od tipkanja i prosljeđivanja po adresaru, a slušalica se stapa s uhom u novi oblik ušne resice. Danas si pričao s troje po pola sata, sutra novih troje. A onih prvih troje balansiraš porukama. I najradije bi ih stavio u jednu veliku grupu pa svi pričate u isto vrijeme poput Bokelja, čije korijene vučem po mami. Vrata domova frendova otvaraju se virtualno, pogledala sam sve njihove hodnike, slike na zidu, goblene i tabletiće na TV. WC je još ostao neoskvrnjen i hvala mu na buketu mirisa koje neumorno lansira kako bismo barem u nečemu očuvali privatnost. Možda i prdnuti u blaženom miru.

U ovom novom svijetu, koji je poput nemilosrdnih godina zahvatio sve ljude bez obzira na nacionalnost, spol, orijentaciju, rasu ili socijalni status, politički svjetonazor ili vjeru, ljubav u doba korone doživljava nove izazove. Romantični, predatorski, poduzetnički i žrtva-lovci bacaju udice više nego ikad, uz garanciju da su tjednima u karanteni, žene su im svjedoci.

Bračni parovi grizu zidove da ne izgovore što bi sve izgovorili ili prelaze u hibernaciju proljetnog sna, roditelji plaču nad domaćim zadaćama, samci pišu epove o anksioznosti i tragikomedije u kojima je njihova patnja glavni lik. A, to naravno nisam ja.

I sve je to lijepo. Jedni za druge brinu, vole se, šalju signale ljubavi i prijeko potrebnog smijeha, ali je to neki novi svijet. Svijet koji još uopće ne poznajemo, a na koji se prebrzo navikavamo. I pitanje je kako ćemo iz njega izaći. Koliko će trajati odvikavanje i hoćemo li se moći raspoznavati bez maske i gumenih rukavica. Hoćemo li se trznuti i odmaknuti kad netko prolazi ulicom pored nas. Hoće li karanfil u zapučku i bombonijera ili ciglica kave u papiru za kruh ostati zaštitni znak svakog fulira i dobrog gosta, ili će završiti u nekom virtualnom muzeju? Hoće li virtualni izazovi potezanja žestice koji sada kruže društvenim mrežama pasti u ringu sa dva štamprleka prošeka uz gramofonsku ploču Ive Robića. Gdje idemo? Je li Zemlja stala da bismo se resetirali i vratili unatrag i probudili neke vrijednosti uz nevjerojatnu priliku da proberemo što je dobro, a što ne, ili sve pohranjujemo u jedan čip i započinjemo novu eru? Tko zna. Da se mene pita, a ne pita me se, jer cijeli život iz tenka pucam cvijeće, vjerovala bih da je svijet koji samo tako, uz podsmijeh, nazivaju utopijom, ipak moguć.

I sve to se događa dok junaci s početka priče odjeveni u Darth Vader maske i s toplinskim pištoljima spašavaju naše živote. Hvala im.

Ja Ljubim
Prosim lepo