Danas sam hodala petnaest kilometara. Vježbam za Camino. Za moje putovanje života, na koje se stalno spremam. Već nekoliko godina. I nikako ne odem. Zašto? Kada odvažem sve argumente i opravdanja, sve se svodi na jednu riječ – strah. Strah od nepoznatog, strah od sebe, strah od gubitka. Čega? Svega što nam je u ovom trenutku bitno, a vjerujem da bi na putovanju postalo potpuno nebitno. Kao kada si smrtno zaljubljen u nekoga tko nije za tebe, a ti to jednostavno ne vidiš. Svi oko tebe to vide, ali ti ne. I svaka sitnica kroz tvoju prizmu postaje tumačena onako kako tvoji kemijski spojevi u mozgu to odašiljaju u tom trenu. Kada se odmakneš od te priče, svojom voljom ili milošću Božjom, odjednom progledaš. I nije ti jasno što ti je bilo.

E, tako ja zamišljam ovo putovanje. A strah kao slomljenu pregradu na ljestvama, koju samo trebamo preskočiti. Dakle, čeka me put El Camino de Santiago dug oko 800 km: počinje u slikovitom selu Saint Jean Pied de Port na jugu Francuske, prelazi Pirineje i prolazi sjevernom Španjolskom preko valovitih brežuljaka Navarre, vinograda La Rioja, beskrajnih ravnica Kastilje i zelenih šuma i dolina Galiciije. Završava na veličanstvenom trgu pred zapadnim pročeljem katedrale sv. Jakova u Santiagu de Composteli.

Na žalost, ovo će biti još jedno ljeto kada neću moći staviti ruksak na leđa, i krenuti s tri majice u nepoznato, potpuno rasterećena od nepotrebnih stvari. Zamišljam krila anđela koja me nose dok koračam natečenim stopalima.

O, kakva bi to bila sloboda. O, kako sada shvaćam da više nikada ništa neću otkazivati. Danas ili nikad.

Hodam prema nasipu, gazim korak po korak i cijelo vrijeme u tom hodu razmišljam kako bi bilo lijepo da sam sada tamo. Čeznem za lutanjem, za samoćom u nepoznatom svijetu i spavanjem u jeftinim pansionima po pet eura po krevetu, s ljudima koje nikada prije nisam upoznala. Čeznem za time da me toliko bole žuljevi na nogama da imam dokaz da sam nešto napravila za sebe. Čeznem za tom odvažnošću koje mi uvijek malo fali da bih bila do kraja ja. Kao kada sam sa šesnaest godina prostopirala cijelu Francusku od St. Tropeza do Pariza i spavala po plažama i parkovima u vreći za spavanje.  Čeznem za tim danima kada sam imala hrabrosti… Čeznem za… nečim nepredvidivim, za životom, za ludošću koja te izbacuje iz zone komfora.. i stanem.

Opet se osmjehnem tom ludom planu koji mi se nikako na početku nije sviđao, ali me zbunjivao mir koji sam imala.

Ja hodam. I to upravo sada, kao i svaki dan za vrijeme ove karantene. Najčešće sama, a koji put i pozdravim potpuno nepoznate ljude na cesti. Moje supatnike i suputnike.

Pa, kao što smo nekada pružali ruku jedni drugima, sada u znak poštovanja malo spustimo masku, i nabacimo osmijeh koji kaže da se razmemo, kaj ne? Zagledamo se u neku međutočku i ne kažemo ništa, pa se opet pogledamo i skupimo obrve u znak ohrabrenja da će ovo sve proći. Zar to nije Camino? Sjetim se prijateljice Monike koja me jednom pitala zašto ne pitamo ljude u tramvaju kako su? Nepoznate ljude, pitam? Pa, zašto ne? Ne moraju biti nepoznati. Nakon čarobne riječi kako si, brane pucaju, zidovi se ruše, kaže ona. Bilo mi je to smiješno. Čuj, kako si? Mislili bi da nisam svoja i samo bi okrenuli glavu na drugu stranu. Zapravo… zašto ne?

Ne mogu zaboraviti čuđenja da su me prodavačice na pultu svakoga dućana u New Orleansu pitale: „How are you doing?“ Zbunila sam se i nisam znala što bih trebala odgovoriti. „I am doing well, thanks.“ – je li to ispravan odgovor. Zanima li njih doista kako sam? Ili je to inačica hladnog britanskog „How do you do?“ Pitanja bez pitanja. Pa zato i bez odgovora.

Evo nas tu, svi na istom putovanju. Svi smo u istoj priči, bez obzira na dob, spol, vjeru, socijalni status ili orijentaciju, bogati i siromašni, tužni i veseli. I sretnemo se na cesti, na istoj cesti, i pitamo se – kako si? Kaj to nije isto kao i Camino gdje je pored mog prijatelja u sobi s njih dvadesetak spavao jedan od najbogatijih ljudi na svijetu?

Čeznemo za ogoljenošću, za rasterećenošću, za samoćom, za susretanjem sa sobom, za odvažnošću i odlazimo na tisuće kilometara daleko od kuće kako bismo to doživjeli. A upravo to sada imamo. Tu kod kuće. I naše pitanje je stvarno pitanje, na domak do zagrljaja.

Kao i sada, kada mogu biti samo tu gdje jesam, a granice zapravo ne postoje. Pomičem ih u sebi.

Danas sam vidjela prijateljicu Đu nakon mjesec dana. Uvalile smo se u travu i gledale u nebo. Pitala sam je koliko je danas oboljelih. Ne znam, kaže ona. Ne pratiš to? Ne. Treća koja nas je fotkala kaže: „Jučer je bilo 18.“ Koliko? Osamnaest? Wow. To znači da je sve uskoro gotovo? Pa, idemo prema tome. Nećemo neko vrijeme moći putovati, ali ćemo moći otići na gin&tonic. A sad ne možemo? Pogledamo se.

Sutra u isto vrijeme na istom mjestu, može? Tu, na ovoj plaži za pse? Ovo je plaža za pse? Da, tu nam je mir, nema puno ljudi. Ti psi uvijek najbolje prođu.  Imamo tu kamenčiće, pa možemo slagati želju. Kao slažeš želju? Jednu na drugu, ha ha. Ok ti složi želju da sutra imamo gin&tonic.  Koji ćeš ti donijeti. Može, uzet ću i led na pumpi. A, drugi kamenčić je da Petra ispeče kolač. Ajde, koji? Od mrkve? Od mrkve! Maknem kamen. Pa di si se sad mrkve sjetila? Vrati kamen. Nikad ga prije nisi napravila, pa ajde. Maknem kamen. Ma, jesam. Vrati kamen. Ma, nisi. Ostavim kamen tamo. A, jesam kad ti kažem. Dobro, napravi ga opet. Budem. Znaš? Znam. Jedino mi je žao što nikad ne zapišem recept kad mi uspije, pa ne garantiram da će biti kao prošli put. Nije bilo prošli put, Petra. Ok, onda će ti biti fin. I ako ne bude, boli te briga. Tko će uzeti staklene čaše i ružice? Ja ću. Super. I onda ćemo šutjeti, može? Perfektno. Odlazim. I vratim se. Ej, Đu! Đurđica se okrene i kaže – dobro sam. A ti?

Ljubim,
Pe