Jučer je bio praznik rada, jučer nisam radila. Svečano sam se izležavala do jedanaest. Onda sam imala grižnju savjesti kaj sam toliko krmila, pa sam oribala kupaonu. Uz pomoć prijateljice, kojoj dugujem spomenik, pločice su priznale da su bijele. Dvije kile soda bikarbone dale su život u borbi protiv zločestih fleka koje se samo množe i množe i ne razumijem od kud crpu tu energiju. Kako se stvaraju mrlje? Samo se uprizore, ničim izazvane i od nikog pozvane. Možeš hodati k’o balerina na nožnom palcu, ili na petama, čak i skočiti s jednog na drugi kraj, gospođa se samo ukaže. Niotkud. Ni dobar dan, samo ti maše svojim novim oblikom i ispusti neke svoje moći pa se u tren petrificira. E, onda trebaš špahtlu ili nož, i to je već rat. Dekaputiram je k’o kamenicu i čak pokapam limunom, ali u eliminacijske, a ne gustativne svrhe. Zvučim kao neki luđački čistunac, ali nisam, ove pločice su nemilosrdne i razmišljam da ih prefarbam u mat sivo, pa nečistoće više neće biti. Moja prijateljica Sandra kaže da je to normalno i da ona tako čisti svaki dan, inače majka dvoje djece, zaposlena na puno radno vrijeme i sve što ide uz to. Zašto imam tako odgovorne frendice koje za sve imaju energiju i sve stignu, ha? Nakon sati i sati ribanja, ona je bila na vrhuncu snage, a ja sam puzala po bojnom polju i molila za kap vode i šaku riže. Uz nevjerojatnu lakoću i osmijeh objavila je da imamo pet minuta pauze. Taman kad sam sjela i dopustila kralješcima da prodru kroz umorne mišiće, evo nje opet. «A, sad idemo dalje. Donesi lavor iz kupaone i….» NE! U kupaonu ne ulazim sada tjedan dana! Sad je čista i ostat će čista samo ako ju tako održavamo, a održavamo ju kao izložbeni eksponat. Stavljam remen na ulaz kao znak da se ne ulazi. A, tko slučajno uđe, trebat će propusnicu i sve potrebne dezinfekcijske mjere, uključujući mjerenje temperature, jer i znojenje ostavlja tragove! Biti će to svojevrstan dezinfekcijski tunel, koji je sada postao jako popularan u gradu. Moja primitivna inačica sastojat će se od prskalice s etilnim alkoholom i ručnim usisavačem kojem je vrećica već pred eksplozijom. I sokne! Sokne su obvezne i za ruke i za noge, a za koljena spužvice, ha ha. Nadam se da će netko doživjeti i unaprijediti ovaj moj izum. Bilo bi super da ima nekoliko programa, uključujući gumb koji nakon tuširanja eliminira sve kapljice. Jedan kažiprst na gumb, drugi u uho i pjevaj borbene. Je li to ipak vapaj prema umjetnoj inteligenciji protiv koje se borim rukama i nogama? Mejbi bejbi, ali mali robotići koji hodaju za nama i čiste, nikome neće naškoditi. Zamisli ovo – ti baciš ogrtač nakon tuširanja na pod, a kad trepneš on je već na vješalici. Ha? Koliko bi obiteljskih svađa bilo manje!!

Vratimo se mi na praznik rada. Dok moj gornji monolog zvuči kao oda neradu, ali zapravo nije, nego više kao jedan suživot i dijalog s njime, Papa Franjo me opet izuo iz cipela.

«Neka nitko ne bude bez posla, dostojanstva i pravedne plaće.»

Neka nitko ne bude bez posla, dostojanstva… počelo mi je tutnjati u ušima, uronila sam u maglu. Je li ovo neki science fiction? Do-sto-jan-stvo. Zvuči kao neki leteći objekt, kojeg su svi barem jednom vidjeli ili mislili da su vidjeli, ali nitko ne može reći sa sigurnošću što je to.

Na moj prošli blog da su umjetnici na respiratorima, i da su tako nalik Kristu, poslala mi je prijateljica poruku – Kako će sad oni? Nikako. Gladni su, odgovaram. I pritom mislim na većinu mojih suradnika i prijatelja, slobodnih umjetnika.

Naravno, oni su samo dio ovog ludila u kojem je čovjek čovjeku postao vuk. Koliko je ljudi ostalo bez posla, koliko penzića kopa po kontejnerima? Papa kaže da rad sam po sebi stvara harmoniju ljepote i dobrote i uključuje svaki djelić osobe. I kaže kako nitko ne želi milodare, nego dostojanstvo da možemo stvarati svojim vlastitim rukama, vlastiti kruh, kroz naš rad. Slabo plaćene poslove koji nisu dovoljni za preživljavanje, a iziskuju cijeli dan crnčenja za strojevima ili u svojevrsnim rudnicima, uspoređuje s modernim ropstvom. I to se ne događa samo u zemljama trećeg svijeta, to se događa i kod nas, ali upakirano u celofan koji nam govori da budemo ponizni i zahvalni da uopće radimo. U celofan koji nam kaže da nemamo pravo na naše plaće ili honorare koje čekamo i po skoro dvije godine. Ne smijemo ni pitati za njih, jer smo «naporni i bahati». Jedno je biti ponizan, a drugo ponižen. A, to se danas događa svakom vrijednom čovjeku koji je lišen dostojanstva da stvara i da dobije plaću za to. Svaka nepravda znači poništavanje ljudskog dostojanstva. A, Bog nas neumorno poziva da stvaramo i obnavljamo – sebe, zatim druge. To može biti ostvareno samo pod uvjetima koji su pravedni i poštuju ljudska prava. Je li to izgubljeni svijet ili tek budući? Ostaje li ljudskosti u nama, još nade za obnovom? Ako pitate mene, znate odgovor. Vječiti hippy vjeruje u sve nas.

I vratimo se na početak. Kad sam domaćica, ribam, rifljam, peglam i usisavam, kuham i pečem i sve to pretvaram u moj kanal u kojem sam sretna, a to je umjetnost. Trenutno mi nitko neće dati plaću za to, mada smatram da je posao domaćice full time job, i ozbiljno skidam kapu svim majkama i domaćicama, koje su uz to još i supruge i rade na svojim radnim mjestima. Njih vjerojatno rijetko tko pita kako su i trebaju li što. Gledam moju prijateljicu i pitam se – kako je? Kad je zadnji put bila pozvana na svečani, ali ono, baš svečani ručak u toaleti i s frizurom? Naravno da prijateljstvo ne traži plaću i treba biti bezuvjetno, ali život se sastoji od davanja, tek tada čovjek postaje potpun. I ona to zna, a, evo, i ja.

U svom čistom domu (ne ulazeći u kupaonu!) stvaram svoj novi mega hit o vešu na štriku. Song soknića i soknica na sušilici s šarenim kvačicama zavoljeti će baš sve generacije, a Sandra će sjediti u toaleti i svilenim rukavicama do laktova, piti limunadu i jesti prave kamenice. A, ja ću za nju stvarati. U ljubavi.

Grlim, i šaljem balončić sapunice iz moje kupaonice.
Pe

2 Replies to “Praznik stvaranja”

  1. Hahaha… Petra , daj mi meni posudi prijateljicu , ja imam još više problema sa pločicama jer ima brdo i još su tamne pa se svaki dan na njima vidi prašina to je za poluuuditi …grrrrrr

    Petra , jer se to meni čini ili si ti stala sa pisanjem iskrenih i otkačenih blogova …ili je to sam privid 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *