Evo me, bando moja. Jučer ste neki lutali po blogu i tražili me, a ja sam zapela u dubokom moru.

Jučer sam pisala priču o orkestru za Zagrebačku filharmoniju, u sklopu MINIMINI ciklusa. Tako smo zaplovile sestra Paola i ja, da nisam ni skužila da je prošla ponoć. Biti će to moje prvo markiranje, rekli bismo, ali ne kao kad sam ostala na klupici sa frendovima iz kvarta i propustila školu uz, naravno, opravdanje da mi nije bilo dobro. Meni je bilo dobro, jako dobro, neću vam lagati. Uživala sam u stvaranju sa sestrom. Paola je diplomirala flautu na akademiji, i ona zna termine puno bolje nego ja, a ni mašta joj nije nimalo strana. Šta ćete, od iste matere i istog ćaće, mada mi potonji često kaže da su me pronašli u smeću. Ipak, iako bi to bila sjajna priča, mislim da nisu, jer sam naslijedila sve mane ovog svijeta od jednog i drugog. I, naravno svaki mi to predbacuje. Ok. Priča. Kako je počelo?

Imala sam ideju još na početku karantene preslikati  stanje u kojem se nalaze umjetnici kada se ne mogu izraziti. Paola je među prvima povezala koronu kao pauzu s našim zaustavljanjem u životu, to jest karantenom, počela sam smišljati scenarij u glavi. Kako se sada osjećaju muzičari iz orkestra? Svatko na svom balkonu ili prozoru, osamljeni instrumenti. Čeznu za okupljanjem, za stvaranjem i, naravno, za publikom. Kako sada znamo cijeniti neke stvari koje smo prije uzimali zdravo za gotovo. Također, već dugo promišljam kako na zabavan način prikazati grupe instrumenata djeci i o tome često pričam s Filipom Fakom, pijanistom, koji će napisati glazbu za ovaj komad. Zvala sam ga nakon tjedan dana izolacije i pitala je li on za stvaranje bez obveze. Ajme, ovo zvuči kao upucavanje, hahaha. Ali, mislila sam doista na smišljanje priče za koju, s obzirom na rezanja u kulturi nisam bila sigurna hoće li se ostvariti u ovoj sezoni. Priča je bila toliko aktualna da ju nisam mogla pustiti. 

Neki dan, na sastanku, predložila sam ovaj projekt, koji je odmah prihvaćen, jer orkestar ima glavnu ulogu, a ako treba glumica, a nadam se da neće trebati, jer sam se nekako više stopila sa back stageom nego sa scenom, tu sam. I, evo ga, predstava je u programu nove sezone i avantura počinje.

Hiperventiliranje. To se događa. Doista. Sada i odmah. Evo, šaljem poruke svima koji nešto znaju o glazbi i pitam ih pitanja –

Bok. Trebam tvoju pomoć. Molim te mi pomozi okarakterizirati neke instrumente, radim koncertnu predstavu za Zagrebačku filharmoniju.

Koji instrument je za tebe:

Koketan
Nježan
Lijen
Bahat
Odgovoran
Prgav
Veseljak
Ljutko
Histeričan
Ha?

Krenuli su odgovori od svih mojih spremnih prijatelja, a Paola me nazvala. Nije me puštala sat vremena. Osjećale smo se kao kada smo imale sedam i devet godina, a Paola mi radi spačke – zaveže nogavice hulahopki da ne mogu hodati, ili mi podvali hren u kolač i smije se dok ja plačem. Paola je starija, ja sam jednostavno sve to morala izdržati, takva su pravila.

Evo nas na telefonu, svaka u svom gradu, vrijeme ne postoji, granice ne postoje. Plovimo i veselimo se. Kažem joj da želim četiri obitelji koje žive u Ulici nota u gradu Zvukogradu, koji je od prevelike brzine i manjka komunikacije između grupa postao Bukograd. Krenemo smišljati nazive tih obitelji i smijeh. Kao kada igrate onu igru nastavi priču, tako smo se i mi igrale. Kada smo završile priču o gospodinu Frakiću i koroni, u kojoj su svi zvukovi stali, bacila sam se na pisanje kostura priče. I evo je, ljudi moji, gotova je usred noći. Ovdje je. Poslala sam kolegici s posla, i oduševljena je. A, sada tek avantura počinje. Tek kreće smišljanje likova i njihovi odnosi, pa sve to treba pretočiti u glazbeni jezik.

Sretna sam ljudi moji, iako sam još nedavno bila tužna što smo stavili u pitanje premijeru opere za djecu «Ivica i Marica» na čijim smo pripremama već ozbiljno radili. Nakon ovog nekako vjerujem da će se sve riješiti i da ćemo pobijediti financijsku krizu i moći i to ostvariti. Martina Tomčić kao vještica, ljudi moji?! Pa, tko to želi propustiti? I cijeli jedan veliki orkestar, samo za djecu. Hej, pa ta djeca će jednog dana voditi ovaj svijet! Mi smo odgovorni za to što njima ostavljamo. Sve smo smislili, čak je Hrvoje Banaj napravio prepjev svih prepjeva, bez ijednog kompromisa u odnosu na glazbu. Baš je razvalio! Taj projekt je spreman i čeka. A, mi ćemo se boriti svim snagama koje imamo. I, evo, u trenu kada to pišem dolazi mi poruka Martine Tomčić da je danas online Ivica i Marica iz Beča, koju smo osobno htjele ići pogledati! Pa, zar to nije znak?? Ljudi moji, raditi ću što treba, opet ću voziti kombi, prati kostime, slagati scenu, ma sve što treba, samo da se to ostvari. Jedino što ne mogu pjevati operu. Mogu, ali to nitko ne bi želio čuti.

Ljudi, tako sam sretna što se sve nekako pokreće. Sretna sam zbog naše nove bebe, predstave «Napokon orkestar»! Znam da će ju djeca voljeti!

Tako je, s vjerom u pomicanje granica.

Ljudi moji, s vjerom u pomicanje granica,
ljubim i prilažem priču!
Pe


Napokon orkestar!
by Petra i Paola Radin

Likovi:

  1. Obitelj Gudić (žicić) – Violine, viole, violončelo i kontrabas
    Tata – kontrabas
    Mama – violončelo
    Sestra – violina
    Brat – viola
    Harfa – prolupala teta umjetnica – dementna
  2.  Obitelj Udaraljkić –
    Marimba – mama
    Ksilofon – tata
    Djeca – jaje, zvona, triangl, kiša, hrpa djece
  3. Obitelj Trobila – Veseljaci, samo fešta, jako glasni – truba – muž, trombon – sin koji mutira, tuba – deda koji stalno „prdi“ i horna – žena, beba – usnik
  4.  Obitelj Drvić – Puhić –
    Flauta žena i fagot muž
    Djeca – Klarinet i oboa
    Svekrva – piccolo
  5. Frakić – koji dirigira gradom
  6. Gospon Klavirić  – gospodin s kata, bogataš, sam živi u kući

Bio jednom jedan grad Zvukograd, kojim je dirigirao gospon Frakić. U njemu su živjele 4 velike obitelji u Ulici nota. Obitelji Gudić, Udaraljkić, Trobila i Drvić-Puhić stoljećima su  bile u velikoj svađi, a da se zapravo nitko više ne sjeća zašto. Kada bi Kontrabas otišao baciti smeće, uvijek bi se skrivao od gospođe Marimbe samo da je ne mora pozdraviti. Gospođa Harfa živjela je u svom svijetu, pa je često znala pogriješiti zgradu i pokucati na vrata neke druge obitelji. Najgore bi bilo kada bi došla do gospona Horne, cijela ulica je odzvanjala od visokih frekvencija. Kaos. Djeca su se u školi svađala, nitko više nije htio sjediti pored „neprijateljske“ grupe. Dijalog između obitelji postao je nemoguć, i taj odnos se preslikavao iz generacije u generaciju. Najveći problem je bio što je svaka obitelj mislila da je jedina ispravna i pokušavala je druge uvjeriti kako se moraju ravnati po njima. A, to, naravno, nije bilo moguće. Svi su govorili u isti tren, a gospon Frakić više nije imao snage.

Obitelji su se zatvorile u svoje kuće i živjele svoje svjetove. Prepuštene same sebi. Odlazak na posao ili u školu predstavljao im je najveću muku i jedva su čekali doći među svoje.

Na kraju ulice, živio je i gospodin Klavirić, koji je uvijek bio vrlo elegantan i iz daleka je davao dojam da nije imao prste u ovim ludim i besmislenim svađama. Bio je solo brijač, ali svi znamo da je duboko u sebi ipak čeznuo za nekim duetom.

Centralno mjesto zbivanja bila je pekara «Susret» u kojoj je radila prelijepa Oboa d’Amore.

Grad nikako nije mogao funkcionirati, to jest nikako nisu mogli napraviti orkestar. Gradonačelnik Frakić je bio izbezumljen jer ništa nije mogao napraviti. Mahao je rukama, penjao se na prste, skakao po stalku za note, ali ništa. Ništa! Nitko ga nije ni primijetio ni mogao čuti jer su svi gledali samo svoj svijet i pričali svojim jezikom, dok nisu ni pokušavali čuti drugoga. Od nedostatka komunikacije i sve bržeg života nastajale su sve veće frekvencije između tonova. Gospođe Četvrtinka, Osminka, Trisdruginka, Polovinka i Cijela Doba sudarale su se s Violinskim, Bas i drugim ključevima. Nastala je kakofonija, potpuno nepodnošljiva za život. Frakić je digao ruke i otišao.

Obitelji su nastavile po svom i živjele sve brže i samoživije.

Od silne brzine i ludog života i nemarnosti jednih prema drugima grad se razbolio i odjednom utihnuo. Prestao je proizvoditi zvukove.

Bolest se zvala KORONA, i zaustavila je cijeli grad. Tvornice su stale. Dućani su zatvoreni. Nisu se više mogle kupiti ni žice, ni vosak. Nitko više nije mogao naštimati niti jedan instrument, jer su sve radione prestale raditi. Došla je obavijest da svi moraju biti u svojim kućama dok ova strašno tiha bolest ne prođe.

Svi su se uzrujali, odjednom su se osjećali kao da su u kavezu, iako su i prije živjeli tako. Sada im to ne odgovara, osjećaju kako im je ukinuta sloboda i čeznu za suzvučjem, za harmonijom. Odjednom cijene sve što prije nisu cijenili, a imali su. Pate, iskreno pate za jedinstvom. Soliranje ih je počelo jako umarati, tako je postalo dosadno. Svaki dan je isti, znaju tko će što napraviti i reći. Uvijek su žene čistile instrumente, čak i pretjerano, jer su se bojale bolesti, a muškarci su odlazili po hranu. U pekaru. Kod ljepotice Oboe d ‘Amore. Nakon mjesec dana, Flauta von Flute je postala sumnjičava jer je njen suprug Fagot otišao drugi put u danu po kruh. Oboa joj je bila jako sumnjiva. Flauta fon Flute je izašla na balkon i zapiskutala u pomoć drugih supruga. Sve su se odazvale na svojim balkonima i shvatile da imaju isti problem – ljubomoru. U ovoj skladbi žene se ujedinjuju i zajedno stvore neviđeni kvartet. Toliko različit, ali s istim problemom. U suzvučju špijaju što njihovi muževi rade ispred pekare.

Muževi stoje u redu na dva metra udaljenosti i čekaju svoj kruh. Svaki ulazi i predstavlja se Oboi na najljepši način koji zna. Oboa uvijek odgovara istim motivom, što muževe i njihov ego iznenađuje. Kreće rivalstvo, a žene s balkona upadaju u potpuni očaj. Sve je bilo dobro dok se nisu družili između sebe – urlali su jedni na druge! Ljutito su otišli svatko u svoju futrolu uz lupanje i škripanje.  

Po noći ih je probudila prekrasna glazba. Prvo su čuli Obou kako zanosno svira, a zatim, ne biste vjerovali, gospodina Klavirića!!! Pa opet ona, pa on. I onda zajedno! Jel’ mi to imamo novi par? Ljudi moji, ovo je duet svih dueta, ovo je prava romanca za dvoje. Svi instrumenti su izašli na svoje balkone i slušali koncert pod zvjezdanim nebom. Pomislili su, kako je moguće da ta dva potpuno različita instrumenta zvuče tako skladno? O čemu se tu radi? O ljubavi? Ili o poštovanju, dodaje jedna supruga. I slušanju, odgovara muž. Ha? Da? Molim? Možda… Svi načule uši i što više slušaju, glazba je još ljepša. Malo po malo se pogledavaju i odmjeravaju, a zatim i mahnu jedni drugima. Počnu komunicirati obitelji s obiteljima. Ljudi moji, svatko sa svakim priča, pa što je ovo? Kakva je ovo divota! Prvi put u povijesti Zvukograda, zvukovi su zvučali, a ne bučali.

Nastala je harmonija. Gospon Frakić se probudio od te miline. Već je tako navikao na buku da je hrkao kao nosorog, ali ga je ova milina probudila. Odjenuo je frak i začešljao tri dlake koje su mu stršale u zrak. Iskočio iz šlapa, uklizio u mokasine i izašao na ulicu.  Nije mogao vjerovati svojim ušima. Kakav je to sklad! Svi su sišli sa svojih balkona i bili zajedno, smijali se, i više nitko nije bio bolestan. Gospođe četvrtinke su se vratile, osminke su se primile za ruke, a ključevi su se složili na svoja mjesta. Dogodila se čarolija.

Vi? Vi ste svi zajedno? Promuca Frakić. Ja, ja ne mogu vjerovati da sam to doživio! O, kako mi srce lupa, napokon kuca moje dirigentsko srce, hvala vam! Mislio sam da ga više nikada neću čuti.

Dirigent Frakić digne ruke, ali ovaj put ne od svojih zvučnih sugrađana, već u početak jednog predivnog koncerta, koji nikada više nikada ne smije stati. Dame i gospodo – Napokon orkestar!

One Reply to “Plovidba zvuka”

  1. Divno, čarobno… Što sve može uzavrela mašta! Želim ti da ovaj tekst što prije postane “opipljiv”, da ga čujemo i vidimo kao žive likove. Može kazalište, može virtualno. 💚💙💛💓
    Pozdrav, piši nam i dalje!
    I.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *