Prolivena tinta ožujka

Što radiš? Ništa. Baš ništa? Ništa. Valjda jedeš. Jedem. Tuširaš se? Počela sam. Aha. Strah od potresa? Da, kužim. I meni je trebalo par dana da se ohrabrim. Utrčim i istrčim. A, zadnji put kada sam se napokon opustila i pjevala pod mlazom vode Nessun dorma nije ni potres spavao, ali sva sreća tako sam glasno pjevala (i loše) da ga nisam osjetila.

Karantena blues

Ovim stihovima započela sam dan. Poslala sam riječi jednoj četvrtini Frajli – Jeleni. Rekla sam joj da mislim da će današnji dan biti depra. A onda sam popila kavu.

Obitelj na naglo

Ljubav je za hrabreKoji ne ustuknuPred olujom Moja obitelj je kao i svaka, a možda malo drugačija. Devedeset i prve došao je gospon za popis stanovništva. Ja sam ponosno digla glavu i stavila ruke u pozu grofice i rekla da…

Kad umjetnici utihnu

Spavala sam punih deset sati u komadu. Jaka kamilica i online vježbe čine čuda. Možda ću na ljeto imati prvi put u životu pločice pa ću se prošetati u badiću i tenkama, onako nonšalantno, do dućkasa i kupiti deset deka podravca i žemlju, kao u dobra stara vremena. A za desert cao-cao, ili još bolje, fri fri.

Dodaj malo boje

Da svi budu jedno. Nad prazan trg svetog Petra nadvio se veo milosti koji se širio poput tinte od duše do duše. I svi smo plakali. I zahvaljivali. Danas je novi dan. Dan kada smo se prestali bojati.

Živim za tren

Jutro je. 06:50. Zapisan je taj alarm u meni od nedjelje. Trebat će neko vrijeme da tijelo zaboravi. Otvaram vrata mog vrta. Ptice pjevaju. Dobro je.

Eh, da sam ptica

Danas je srijeda. 25.03. 13:30. U nedjelju nas je zadesio gadan potres. Čileanci kažu da ni ne trepnu na 5 rihtera, meni su trepavice otpale.