Makovnjača

Makovnjača. Toliko je recepata, a rijetko koja ispadne ukusna. Mora biti onako tanko i prhko dizano tijesto, a fila bogata, da su ti zubi poslije crni. Proguglala sam par elitnih slastičara i izabrala recept kolegice Snješke s posla.

Veliki petak

Uzela sam vojni ruksak s mojim izvezenim imenom, poklon hrvatske mornarice, utrpala u njega dvije majice, rublje, torbicu sa higijenskim potrepštinama, dvopek i sjurila se niz četvrti kat Tratinske, stare adrese, i uletila u auto.

Di je lova?

Sjedim na prozoru kao srednjoškolka i sunčam prvo jednu, pa drugu stranu lica. Volim svoj vrt, ali dobro dođe i malo gradske vreve. Bolje reći vrevice, jer auti i ekipa nadolaze na kapaljku, a kad prođe netko, skoro mu se bacim u zagrljaj.

Na struju il’ na žgance

„Onda? Kaj ti je bolje? Na struju ili na žgance?“ Stojim u redu na dva metra udaljenosti ispred dućana. Bio je lijep, sunčan dan. Jedan tata projuri između nas i razgovara sa svojom kćeri koja je bila iza njega, oboje na romobilima, onima na žgance – veli on, ne na struju.

The game must go on

Bistrim sliku. I ta slika mora biti šira. Život mora teći dalje. Snagom volje i alatima koje znamo koristiti. A ako ne znamo, naučiti ćemo ih. Umjetnik u nama daje nam priliku da nismo samo roboti koji daju poruku da i biljka opstane u mraku i da je život takav kakav je.

Život na daljinski

Opet tražim daljinski. Da daljinski ima mozak sigurno bi imao svašta za reći o mojem ophođenju prema njemu. Uvijek ga gubim, pa tražim, obraćam mu se raznim imenima, često pogrdnim, pa se ne bih čudila da me ignorira namjerno.

Cvjetnica 2020.

Otvaram vrata balkona i pozdravim trešnju. Odjurim po trenirku, uskačem u tenisice i zvonim susjedima. Smijem li nabrati malo cvijeća? Naravno! To je i tvoje cvijeće. Hvalaaaaaa!

Ringišpil u glavi

Jučer sam igrom slučaja završila na hitnoj. Prvu rečenicu sam ostavila namjerno dramatičnom, da se ugrizete za jezik, lupite po glavi i pitate, ajme što joj je, hoće li umrijeti, sigurno ima koronu, idem joj se javiti dok je još živa. Patnica u meni jednostavno se morala malo osjetiti primijećenom.

Talent vs hipohondrija

Danas sam htjela pisati o potpuno drugim stvarima, ali sam otišla u drugom smjeru. I uvijek je tako. Kako ustanem, skuham kavu i sjednem za komp, ruke počnu pisati potpuno nešto drugo.

Tko je ukrao vrijeme

Pet i četrdeset je. Zapravo je 06:40, ali se neki dan pomicalo vrijeme, a moj unutarnji sat to još ne prihvaća. Lupim se po glavi da još malo odkrmim i bacim se u pozu «mrtav pas». Ležim tako koji trenutak,…