Kad se mnogo malih složi
Tad se snaga sto put množi
A to znači da smo jači
Kad se skupimo u zbor

Arsen Dedić – Vlak u snijegu

„Onda? Kaj ti je bolje? Na struju ili na žgance?“ Stojim u redu na dva metra udaljenosti ispred dućana. Bio je lijep, sunčan dan. Jedan tata projuri između nas i razgovara sa svojom kćeri koja je bila iza njega, oboje na romobilima, onima na žgance – veli on, ne na struju. Mala je toliko bila uzbuđena da joj je kečka završila u ustima. Opfoje je supfer, promrmljala je i pljunula kečku natrag na mjesto. Ovo je baš cool, zaurla od sreće, kao da nije bila vani tjednima, ha ha.  Kaj sam ti rekao, kaže dobro držeći tata u BBB majici, s još neiživljenim huliganom u sebi, to je zabava, a ne onaj kaj sam prdi i spor je u p…. sjeti se da ne smije psovati, pa nastavi…. U ponedjeljak si dobila zadaću? Tata se nasmije sam sebi i stigne namignuti meni. Zapravo nama u redu, možda prije crnoj panteri iza mene koja je u rukama držala tek kupljeni set za geliranje noktiju i puhala roze balone. Mala na romobilu se uspuše k’o vjeverica koja se najela lješnjaka i stane.  Zadovoljan osmijeh na njenom licu susretne se sa mojim pogledom. Kimnem joj, a ona napravi grimasu i podigne glavu u stilu ja imam, a ti nemaš tiruriruriru. Nemam više zadaće, zaurla tako da sam joj vidjela karijes gore desno. Pažljivo šutne grančice koje su joj bile prepreke na putu, pa uzme zalet k’o Janica u najboljim danima. Pomaknem se za dva metra naprijed, i skoro se sudarim sa malom u slalomu, a gospođa koja je bila ispred mene napokon izlazi.  Mislim da si je probrala sve što ima u dućanu. I još malo porazgovarala s gospođom na kasi, kojoj je bilo prije do kade sa kilom soda bikarbone, nego do zgoda i nezgoda gđe. Hohenberger Nensy. I tak, još dva puta toliko, pa ću moći kupiti mladi luk, koji opasno nestaje. Dok fiksiram prijetećim pogledom zadnji kup mladog luka na plastičnoj gajbi, između otužnog manga i gnjilog avokada koje nitko neće, mala je projurila još sedamnaest puta, a tata trideset četiri. Dijete u tati je bilo zadivljujuće. Brijem da se spasio kad je dobio klinku da ne mora više glumiti alfa ozbiljnog muškarca koji je stup obitelji.  Moj luk se još uvijek drži, a južno voće pada u agoniju. Diskriminirani su totalno zbog straha od uvezene robe, a do prije mjesec dana bili su najtraženija roba i na njih su se klela sva siva lica iz Bio i Bio mafije. Još dva metra i luk je moj. Mrknut ću ga bez straha od neugodnog mirisa. Ionako smo i kad smo skupa, svi na tolikoj udaljenosti da moram škiljiti kako bih bila sigurna s kim pričam. Ovaj ispred mene je bio brz. Uzeo je samo colu. Mislim si, pa kaj si čekao pola sata za colu? Kaj je s glavom? Uđem unutra i uzmem moj luk. I izađem.

Nema više huligana koji su mi u pola sata prirasli srcu. Šteta, mislila sam im reći nešto u stilu – baš ste super. Ali možda bih prepala malu. Ono luk u ruci i ja u tajicama. I dižem palac gore. Dosta zastrašujuće.

Idem se našminkati. Zapravo ne, poslat ću svojoj Sunti fotku, pa nek ju sredi u photoshopu. Postala je skoro dobra kao Grubnić, samo što pretjera sa bojom očiju. Tu me izdala. Rekla je da nije čudotvorac, da sam težak materijal jer nisam ni kremu skinula s lica.

Ostala mi je mala u glavi i njen tata sa rečenicom o struji i žgancima. Gdje su nestale sve super igre koje smo igrali kao mali? Nijedna nije koštala više od dva dinara – za kredu, pikulu ili gumi lastiku. Lopta je već spadala u luksuzniji accessoires, a kožnu je imao samo Vanja iz osnovnjaka, čiji je tata uvijek sve nabavljao, import-export. Sva sreća da je lopta namijenjena za društvene igre, pa ju je morao dijeliti s nama. Danas klinci imaju svoj miš ili volan i ne daju ga drugima. A, nemaju ni kome, jer još nisu smislili kako se teleportirati jedni do drugih. Zapravo, Tesla jest, ali mu, iako su mu ukrali sve nacrte, nisu uspjeli prokljuviti misao. Možda je Cooperfield uspio, ali mislim da nas mulja.

Gumi gumi, Olimpijada iz Novog Sada, školica, pikulanje, Crna kraljica jen’-dva-tri, Graničara, Ledena baba, lanca probijanca, okoš bokoš prdne kokoš, skrivača, Partizani i Nijemci…kakve su to igre bile. Dvorišta su bila puna galame i vriske da nas je uredno susjeda s prvog kata polijevala vodom da ušutimo između dva i pet. Krali smo voće s tuđih stabala jer je bilo slađe od našeg. Valjali smo se u blatu u kojem je često možda i bilo pseća kakica. I bili smo zdravi.

Gdje je nestala ta graja? Nije ona sad nestala. Ova tišina nema veze s koronom. Stala je prije. Samo se u jednom trenu pretvorila u klikanje miša i scrolanje po ekranu. I upozorenje da smo sedam sati na mobitelu. I to od mobitela.

Danas sam čula djelić te graje. Romobil na žgance. Ne vozi na struju, već na mišiće, a nema mišića bez žganaca. I on mi je dao nadu u ipak novo sutra. Jer… karantena će prestati, korona će otići, a čovjek se mora vratiti. Pa čak i uši u glavi, gliste i crni nokti. Izvadimo pikule sa tavana i maznimo baki lastiku. Parketu ništa neće biti ako nacrtamo školicu, a susjeda kat ispod će biti sretna da joj se opet trese luster, a nije potres. I neće imati koga zaliti. Do skora.

I’ll be back. Hasta la vista baby!

Za koji tjedan bagro! Vidimo se na školskom!
Pe

Kaj klopamo? Goveđa juha i hren, koje dijelim sa frendicom, kojoj ću to ostaviti ispred vrata da skupa pokažemo frišku figu toj boleštini koja ju je zatvorila u osamu. Na kratko.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *