Kak je dobro kada ti je glava prazna.

Sjedim ja pred laptopom i smijem se sama sebi. Gledam šalicu sa Teslom, možda mi on ima nekaj za reći. Nop, i on me ostavio. Zapalim svijeće, kao ugođaj i to. Niš. Sjetim se da imam pivicu. Otvorim? Ma, ne, ako će djelovati na mene kao kad sam jednom, i nikad više, popila jednu pred predstavu, a to je nesuvislo trkeljanje i frfljanje, ne bu dobro. Ne volim kad nemam kontrolu nad mojim mozgom.

Grozno je to bilo, sram me kad se sjetim. Vrlo samouvjereno sam izašla na scenu i sve je dobro bilo dok je pantomima bila u pitanju. Kad je krenuo govor, vokali su mi se pomiješali. Već pri prvoj rečenici kad sam rekla dobar dean, potpuni fijasko, a moji partneri na sceni su jedva dočekali. Krenula su pitanja jesam li dobro, da kaj mi je s glavom, pa red cerekanja na sceni, pa pitaju publiku jel’da da je ova teta malo čudna i tak. I mali i veliki su naravno vikali daaa, jer na sve viču daaa, ak’ im tak plasiraš pitanje. I to su prasci od zanata znali. Samo su plasirali šlagvorte i moram priznati da je i meni bilo jako smiješno. Nisam više prepoznavala što je pjesnik htio reći.  Kako sam išla dalje to su riječi imale sve čudnije oblike, a rečenicama nisi mogao naći početak ni kraj, a bo’me ni smisao. Sama sebe sam hvatala u nga nga bume stal bremo pupal a zda. Kaj je to značilo, znala je samo moja piva. I to jedna, ljudi moji!! Moja bagra pod normalno popije par pivica, a ja nikad ni ne jedem prije predstave, a kamoli pijem. Eto ga na, poklopilo se da tu večer ostajemo spavati u tom gradu gdje smo gostovali, pa nisam morala voziti naš kombi i lijep ugođaj se oteo kontroli.

Dakle, ne bum si spila jenu. Najn.

Kad smo već kod kombija. Kako ja patim kaj smo morali prodati naš transporter sa devet siceva. Meni je taj kombi bio sve. Praktički smo živjeli u njemu. Nema grada ni sela u kojem nismo bili. Bijeli Volkswagen, huh, kako je bio dobar taj kombi. Mogao si u njemu i prespavati za silu, a stalo je čudo. Tako smo se već ispraksali u prilagođavanju scenografije, da ne bi mogao vjerovati što sve stane ak’ izvadiš zadnji red. Nas petero i scena gdje god bi došli – ludilo. Ma kakav teatar, to je život. A veselje bi počelo čim bi izašli na autoput. Mi smo nomadski duh, kao da si nas odvezao čim bismo se riješili sivih zgrada, zidova, okvira. Autocesta je za nas predstavljala put u slobodu. Ne jednom bi Detelić rekao nasred ceste da stanemo odmah i mi bi to napravili, a on bi otvorio vrata i izletio na livadu i trčao dok njegov lik ne bi postao samo jedna točkica. Onda bi se vratio, i mi bismo nastavili dalje. U gepeku je uvijek bilo hrane, tako da smo mogli skrenuti i u neko neplanirano selo, ako nam je to bilo zanimljivo. A, ako je scenografija bila mekana moglo se i spavati na njoj. Taj kombi nam je bio kao dom. Gdje god smo bili i kako god prošlo, kada bismo sjeli u njega, sve je nekako bilo ok. Bio je naš suputnik, u pravom smislu riječi. Nikada nas nije iznevjerio deset godina. I nevjerojatno mi je dobro pasao. Parkirala bih ga u jednom potezu, i onda kad bih otvorila vrata, a izašla štikla, pa ja, često su vilice bile razjapljene. Ne zbog mene i moje nevjerojatne ljepote, helou?! Već zato kaj je frajerima nevjerojatno da žena parkira, a kamoli da parkira kombi, u jednom potezu. Bio je to moj kompanjon, jednostavno smo išli jedan uz drugog. A, onda, jednog dana, samo je stao. I taj trenutak kada je došla vuča po njega, pustila sam suzu.

Od tada nemam automobil. Jednostavno nisam prebolila mog limenog buraza. Za predstave smo uzimali u najam, ali to je za kazalište bilo preskupo, neizvedivo. Tako da… evo me prazne glave, pišem o patničkom pješačenju i našim hippijevskim putovanjima cirkusko lutkarske trupe i čekam taj dan kada će napokon otvoriti dvorane, škole i vrtiće i kada ćemo opet moći sjesti u neki naš novi kombi i ostaviti sve brige za sobom. Ako se to dogodi, ja ću biti prva koja ću izletiti iz kombija i projuriti poljanama dok ne postanem točkica.

A, onda ću pisati priče o stvarnim vikend putovanjima u doba korone. Jer kad jednom okrenem ključ u bravi, samo ću krenuti, bez plana, kamo me srce vodi.

Pe

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *