Petra, pa kak ti hipohondar ideš na Sljeme? Ne bojiš se zaraze? Ne. Velim ja. Bojim se promašenog života. Hipohondar i psihijatar u meni dugo su vagali ovu odluku. Uostalom, na Sljemenu ima manje ljudi nego u dućanu. Ali dućan ti je da preživiš, veli glas razuma. A, kaj ovo nije? Šah-mat.

I ići ću opet. Jučer je bio snijeg pa nisam mogla, ali sam vježbala uz Amika online. Odabrala sam latino program. Iako sam navukla zavjesu, ziher sam da su susjedi vidjeli jednu siluetu koja bezuspješno hvata ritam, ili ga uopće nema. Prošla su ona romantična vremena, kada smo preko sjene vidjeli parove kako plešu, najčešće izrezane iz kartonskog papira i postavljene na gramofone, pa su njihovi pokreti izgledali graciozni, dok se negdje u obližnjoj ulici događalo ubojstvo u Midsomeru ili možda preljub. Ah, to su bila vremena. Kada je i nešto tako okrutno bilo elegantno. Bacila sam ljagu na svu enigmu koja se krila iza tako mističnog čina. Razlivena silueta u sumanutom cupkanju. Moi.

Okušala sam se i u drugim programima i svi su prilagođeni vježbanju u kući. Vježbaš sa krpom, pa sa bočicom (deterdžentom u mom slučaju) ili za kuhinjskim stolom. Tete koje vode gimnastiku te svaki put pohvale, pa te sram švercati se, iako to govore kameri. Koji put ih čak i pozdravim, ali to je stvarno jako rijetko. Nije još zabrinjavajuće.

Ne odustajem. Bacam ruke i noge u sve smjerove, a kad kaže da se opustimo i prošejkamo, sva oduševljena dignem ruke i ispustim urlik kojeg bi se i lavovi prepali i pokušam ponoviti što je ona tako s lakoćom napravila. Izgubim ravnotežu, ali nema veze, nitko ne vidi. Samo moj laptop i ja, prijatelja dva. I savjest. Koja ti ne da da ležiš i jedeš sendvič dok se one znoje. Pita ona nas jesmo li se oznojili. Ooooo, da znaš da jesmo, kažem joj kroz osmijeh. Sam nas stisni, biti ćemo k’o gazele na našim lijepim, praznim hrvatskim plažama. Napokon more za nas. Zamišljam sliku – smaragdno more koje se ljeska pod suncem i izlazi sirena. To ću biti ja. S uvijek postojanim JLo bokovima i bez trovremenskog tafta, ono, baš prirodna, ne ostajem smežurana u plićaku, kao inače, da bi k’o kobac uvrebala trenutak i zajtnula japanku frendici, a koja bi mi hitila ručnik za omotavanje motivacijsko strateških mjesta, nego, naprotiv, pobjednički izlazim van. I svima pokažem da su se krv, znoj i suze isplatili.

Motivirana takvom prekrasnom bajkom, ne basnom, u bunilu kliknem još jedan trening nakon latina. Ljudi moji, dva treninga!!! Jedan za drugim. Oh yeah! Idemo. Jedan, dva, tri, trbuh unutra, rame van. Stisni pazuh, kaže ona. Kaj se pazuh može stisnuti???

Taj mišić još nisam otkrila. Mali problem mi zadaju naočale. Prije korona ludila nije mi se dalo ići do optičara da mi zavine ručke iza uha, pa sada imam još jedan pokret viška u svakom zadanom pokretu. Između jedan dva dupli, dva dva dupli, kažiprstom vraćam naočale koje mi kompletno nakrivljene kližu niz nos i to me često izbaci iz ritma, pa, kao na ubrzanoj traci hvatam novi korak. Ne bi me čudilo da susjedi od preko puta plaču od smijeha. Neka neka. Hasta la vista na žipla bejbi.

Kad smo kod plaže. Kaj vi mislite, bumo mi to doživjeli? Mislim, pitam za prijateljicu. Da se ne znoji bez veze.

Iz dana u dan trudim se živjeti, a ne preživljavati, jer… nakon 40-e, a to nikako nisam ja, nego moja starija, puno starija prijateljica, nisam ziher da bismo trebali pustiti da iscuri ijedna sekunda našeg dragocjenog života. Ova dva ili tri mjeseca koliko su prognoze da ćemo ljubovati s jastukom, ili primijetiti sve mane koje prije nikad nisu postojale na onima s kojima živimo, mogla bi biti najljepši period u našem životu. Nije to utopija, ne pucam iz tenka cvijeće, alo! Već vas vidim kako prevrćete oči. Oh, ne, još jedna motivacijska govornica koja nam govori da stavimo probleme u balon i pošaljemo u svemir. Ne! Fakat može biti tako. Kaj nije svaka ta odluka u nama? Evo, opet zvučim kao new age coacherica koja se kune da disanjem možemo saprati sav mulj iz nas. Čekaj. Dok ovo vama pišem, uvjeravam i sebe. I malo sam si iritantna. Ali, dajem šansu. Nismo zatvorili sva vrata i prozore. Imamo špijunku. Ljudi moji.

 Pita li se išta naš kut gledanja? Možda se umorio iz ove perspektive zatvorske ćelije i stalne anksioznosti gdje ucrtavamo crticu po crticu na zidu i ponavljamo u sebi još malo, još malo. Kao onaj serijal gdje su štrumpfovi stalno ispitivali papa štrumpfa ima li još puno, on je tisuću puta rekao još malo, i tisuću i prvi put je rekao puno. Dosadan si, štrumpfe, fakat si dosadan s tim odbrojavanjem! Život ti odlazi Mrgude!

Ne dam ga, ja ga ne dam, sretna sam. Život moj. To što imaš danas čvrsto zagrli. Zato svoje srce uvijek slušaj ti. On je moj samo moj. Život mi ponekad mnogo daruje, čak i kad zlo u njemu caruje. Jedan je, ja ga ne dam. Sretna sam.

Uzimam svoj parfem koji sam platila na šest rata i špricnem si vrat. Za mene.

Kut gledanja. Karmelićanke. Ne Karamelićanke, kako mene zovu Kovač i Detelić, nego one prave. One koje žive u osami. Iza rešetaka. Često ih pitaju kako izdrže život u zatvoru. One pitaju u kojem to zatvoru? Pa, ovom u kojem živite, u hladnoći, u osami, u postu. One odgovaraju sa protupitanjem. A kako mi živimo u pravom zatvoru? U lažnim identitetima, lažnoj sigurnosti, stalnim zaduživanjima i kreditima, bez pouzdanja, u zamišljenom, virtualnom svijetu. Zar nismo mi ti koji smo gladni, osamljeni, duhovno hladni? Tko je tu slobodan, a tko u zatvoru? Čujte, nije ovo sad neki hit od života kada realno gledamo. Ali, ako zakrenemo samo za 30 stupnjeva, mogao bi to biti vrlo zanimljiv film. I htjeti ćemo da traje. Moguće? Uzmimo kokice i pogledajmo.


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *