Kako je karantena počela samo čistim, a stan nikad gori. Ja ne znam je li to zato kaj mi je stan fakat prljav ili sve gledam pod povećalom. Možda sam prije karantene fakat uvijek dolazila tako umorna da ne bih primijetila ni da je godzilla u kući. Kakve mrvice, kajgot. Sam ugasiš svjetlo i upališ onu lampicu sa širmom pod kojom sve lijepo izgleda. I eto ti romantike.

U svakom slučaju ovo ribanje frustrira, i ne vidim nikakav smisao, kada je sutra opet isto.

Nema ništa gore nego obnavljanje resursa. Nikad nisam voljela puniti mobitel i laptop ili tankat bengu na benzinskoj.  I obično bih potrošila duplo vremena da posudim punjač u nekom kafiću ili zovem vučnu službu jer nemam benge. Mrzim i promijeniti žarulju!! To mi je uvijek bilo tako iscrpljujuće. Kao i kupovina toalet papira. Zapravo, ja ne volim ponavljanja, sad sam skužila. Malo se prevarim  kad kupim jedan put Violetu, a drugi Palomu, ali ribanje!!? Katastrofa! To je uvijek ista površina na koju se uvijek lijepe iste mrvice.

Ove pločice u kuhinji su poraz! Dakle, jel’ mogu biti bjelje? Kako ih obrišem i odložim krpu, već su prljave. Dno! Vratim se opet obrisati fleku, okrenem se na peti i poskočim k’o nilski konj do druge strane. I opet fleka. Skužim da je to od tamnih sokni koje valjda puštaju mucice, pa ih bacim u vešmašinu i stavim bijele sokne. Zapravo one koje su nekada bile bijele, ali sam ih oprala sa crnom potkošuljom. Poslužit će. Opet dolazim do strateškog mjesta, pošpricam sredstvom od kojeg me već grize grlo i prokližem sa čarapama gore dolje kao da sam na zlatnoj pirueti. Napravim plié, stegnem gluteuse i poskočim gracioznije nego prije. Spraksala sam se. I, ta dam. Nema fleke. Ok. Sad više neću ulaziti u kuhinju do ručka, a nakon kuhanja, sve isto. Ja sam na knap s vremenom. Ista priča s kupaonom, hodnikom, spavaćom sobom, toaletom….ima li kraja?? A spremište u koje samo trpam i trpam nisam ni dotakla! To je moja rescue zona za nenajavljene goste. A to zaslužuje posebno poglavlje. Fakat ne razumijem ljude koji te žele iznenaditi i pozvone na vrata. Pa jel’ oni znaju da je stan za pokazivanje samo kada si najavljen?? I to bar dan unaprijed. Onda ih dočekam sa stilom. Uz isfeniranu kosu i blagi make up, protegnem se k’o mačka i promumljam nešto u stilu, evo joj, nisam stigla pospremiti i izgledam koma. A, onda izvadim kolač koji «inače imam svaki dan spreman» i sve je tako idilično, kao i moja cvjetna friško ispeglana haljina.

Iznenadnim gostima ne otvaram. Samo se zgrčim u fetus i ne dišem, uz fiksirani pogled prema prozoru i slonovsko uho, i čekam da odu.

Vratimo se na čišćenje i spremište.

Sve je tamo od usisavača, starih cipela koje mi je žao baciti, kipića koje redovito dobivam na poklon, pa do kostima za predstave. Neko vrijeme sam tamo držala i pola špajze, ali nakon jedne noći kada sam doslovno čula miša kako hoda po cijevima iznad mene, teglice su malo brže pojedene i ne pada mi na pamet imati zalihe. Kaj imaš jedeš i bok.

Najveći je problem što je usisivač uvijek na nekom čudnom mjestu, pa svaki put moram sve izvaditi da bih uzela usisivač, pa onda sve vratiti, da bi ga vratila. A onda kad ga vratim, baš trebam neku stvar koja je na dnu, a zapravo nisam ni sigurna da je tamo, pa sve roštam i izbacujem i opet vraćam i kompletno preznojena svaki put se kunem da je to zadnji put. Kad otvorim vrata sve padne na mene, kada zatvaram, guram nogama i rukama uz stručan zamah kvake, koja polako iskače iz štoka.

Danas ga idem složiti, neka se nebo otvori, nek’ sviraju fanfare, spremište će danas biti glanz k’o apoteka. I neću više nikada potrošiti pola sata na traženje ključeva ili nekog papira. Neka čuju svi, neka se raduju, spremište u izlogu, i za nenadane goste.

Već mjesec dana se spremam za to. Neće me zaustaviti ni munje, niti gromovi. Tsunami Petra. Biti će to kućni fitness, ruke i noge, rit… sve će raditi. A, nakon toga ću napokon izbrusiti stari lak na balkonu i prelakirati u tirkiz. Ima jedna firma koja ti dostavlja na adresu biljke u čašici. Složiti ću balkon u začinsku oazu. Kakva romantika. Brati ću svoje rajčice i bosiljak. I imat ću cvjetnu haljinu i začešljanu kosu, a u pećnici je pita s mojim jagodama. Iz čašice. Zvonite ljudi, zvonite kad hoćete. Ali, ne još. Trebam neko vrijeme da to sve sredim. Prvo trebam skuhati ručak, a nakon toga ide repriza s labuđim jezerom na pločicama. Tek onda kad eliminiram fleke i zasučem rukave i hvatam se u koštac s žilom kucavicom koja mi crpi energiju svaki put kada otvorim vrata, možete doći.

Ljubim,
Pe

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *