Otvaram vrata balkona i pozdravim trešnju. Odjurim po trenirku, uskačem u tenisice i zvonim susjedima. Smijem li nabrati malo cvijeća? Naravno! To je i tvoje cvijeće. Hvalaaaaaa! Idem se umiti. Susjeda se smije. Izletim na travnjak, duboko udahnem i kažem bok i suncu koje se još sramežljivo probija kroz grane. Pogledam oko sebe. Ovaj vrt je najljepši vrt na svijetu. Moje lukovice još ne pokazuju znakove života, ali sigurno će izniknuti. Znam da hoće. Zalit ću ih malo. Sutra. Ne malo sutra. Nego sutra, a malo ću ih zaliti, da ne pretjeram. Previše ljubavi zagušuje. Berem cvijeće sa grana i sa livade, a s balkona susjeda dodaje predivne maćuhice. Pažljivo ih stavljam u džep i uberem još par listića. Trk u kuću. Izbacim iz starinskog jušnika već omekšani češnjak i punim vodom. Bacam šaku mirisa i ne vjerujem kako malo je potrebno da čovjek bude sretan.

Zvono na vratima, kolač i espresso, poklon susjeda. I opet sam dobila Baci Perugina!!!!! Poruka koju sam dobila uz čokoladicu:

«Those who love are possessed by a God».

Otpijem savršenstvo u šalici, zagrizem u najbolju ikad varijantu lješnjaka i čokoladne kreme i zaronim ruke u mirisni nektar. Dok umivam lice sjetim se našeg grunta u Čučerju na koji smo išli svaki vikend. Moj vrt iz snova. Sve što sam zasadila mi je uspijevalo. Mrkve, paprike, rajčice, salata, luk, češnjak, ruže, karanfili. Sve. Bosa sam skakutala po zemlji dok su mi se gliste petljale po prstima, a svaki grumen zemlje mrvila sam u rukama i uživala u tom spoju sa prirodom. To je bila zemlja života i smrti. Tu je rasla naša hrana, tu smo pokopali oba psa.

Nismo imali vode, ali smo imali nešto puno bolje – pravi izvor prirodne vode, na pola sata hodanja niz polje. Tu je vodu trebalo zaraditi. Svaku kapljicu sam cijenila, jer kanistar nije bio nimalo lagan. Ispod cijevi zabijene u stijenu bilo je korito u kojem su plivali punoglavci. Uvijek bih par njih strpala u čašu i čekala da postanu žabe. Nisam to dočekala. Jer bi ih redovito prosula u pretrčavanju pored strašnog drveta izdubljenog debla u kojem su živjeli stršljeni. Govorilo se da njihov ubod strašno boli. Nakon sprinta hvatala bih dah i umirivala srce koje je divljački lupalo. Uvijek na istom mjestu, na šarenoj livadi.

Uranjam u poljsko cvijeće omamljujućih aroma. Ležim i ne marim za vrijeme. Koje ionako ne postoji.

Po povratku u kolibu naberem buket za lavor sa cvijećem.

Bila je Cvjetnica. Kao i danas. Cijela obitelj umivala bi lice u cvjetnoj vodi i prisjećala se dana kada je Isus na magarcu ušao u Jeruzalem. Bio je to svečan trenutak nakon kojeg bismo pojeli moje povrće iz saća. U zajedništvu.

Evo me na mom balkonu. Cvjetnica 2020. Grabim vodu još jednom i uranjam u novu sliku. Zamišljam kako narod maše palminim granama i pozdravlja Isusa koji je došao na magarcu. Promatram ga. Uskoro će ga izdati, osuditi i razapeti. Radi mene. Radi nas. Shvaćam da sam i ja tamo i dobivam već tisućitu šansu da budem Šimun Cirenac ili desni razbojnik, a ne dio razularene svjetine. Dok bistre kapljice cvjetne vode klize niz moje lice natrag u posudu, zahvaljujem. Snaga oprosta.

Prolazim kroz glavu. Koga još trebam zamoliti za oprost? Dok brišem lice ručnikom pred zrcalom prolazi mi slika Veronikinog rupca i zastanem. Možda sebi? Moram li oprostiti sebi? Vrijeme stane. A kapljica vode koja klizne niz obraz nije ona voda iz jušnika.

Tišina. Ta moćna tišina. Istina prepoznaje i najbolje se kristalizira u tišini. I osami. Šutim. Šutimo. Glasnije nego ikad.

Davno mi je pater Pavin rekao: «Zašto ne razgovaraš sa Isusom? Razgovor sa njim je puno realniji nego ovaj koji vodiš sada sa mnom». Pitala sam se kako se to razgovara sa Isusom, a bez fige u džepu. Dok sjedim pred raspelom i palim svijeću prihvaćam da je šutnja moj način komuniciranja sa Njime. I to je najrječitiji razgovor od svih razgovora koje sam ikada vodila.

Sjedimo. I šutimo. On i ja. U potpunoj Ljubavi, koja se ne može riječima opisati. Najmoćnija glazba koju sam ikada čula, najljepša slika koja je ikada naslikana, najnježniji vihor koji me prihvatio u zagrljaj. U zagrljaj za kojim toliko čeznem ovih par tjedana, a koji je uvijek tu, pored mene.

Razmičem zavjese i puštam svjetlost da uđe u moju nutrinu. Sunce je probilo grane i osvijetlilo moj rajski vrt. Punoglavci će postati žabe, a moja obitelj je zajedno. Svatko na svom gruntu u zajedništvu Ljubavi.

Za ručak radim saće u pećnici. Povrće je taman stiglo sa grunta. Ne mog, ali nekog seljaka koji napokon sada, kada ne naručujemo češnjak iz Kine, može prodati svoju robu.

Ljubim,
Pe