Evo, da i ja malo patim. Ne mogu ni ja biti u svemu pozitivna. Više ne mogu, ali ne mogu. Ne mogu bez mojih birtija. Birt i ja. Tu je cijela filozofija.

Nije to samo kava, ljudi moji. Nije to ni samo pivo ili što već. To je cijeli jedan svijet.

Birt i ja smo u ljubavnom odnosu. Samo on me može tako nježno probuditi kad mi pruži dnevne novine i savršeno kremastu kavicu. Čak i kada mi diskretno gurne račun u čašicu, ne smeta mi. Gledajte, ljubav boli.

Kada sam imala zadnjih deset kuna u džepu, dala sam ih mom Birtu. I nitko nam nije smio smetati. On i ja. I uvijek ista glazba koja se vrtjela na već pohabanom CD-u. Zar to nije ljubav?

Ljudi koji su se izmjenjivali i prolazili kroz naš život, imali su sigurno zanimljive priče i često sam ih pokušavala odgonetnuti po njihovom načinu kako se odnose prema tom nadahnjujućem nektaru koji ti grije dušu. Svatko je imao svoje rituale ispijanja jutarnje kave. Jedni su ih samo eksali, a drugi, pak cuclali satima uz kutiju cigareta, čiji mi je dim uvijek smetao. I to sam im davala do znanja napadnim kašljem, dok ne bi preselili negdje drugdje. Jer… ja imam svoje mjesto, a oni nek’ se snađu.

Najdraži su mi oni šutljivi. Takvima sam dozvoljavala i da puše, jer sam uz njihovu tišinu i ja mogla uživati u zvuku zveckanja čašica, caffe aparata i listanja novina. Kakav je to zvuk, ljudi moji. Ne možeš to ponoviti ili izglumiti doma. Uz sve pokušaje, ne možeš. Imam divne susjede koji mi nose kavu, imam tatu koji ima espresso aparat, idem na benzinsku pumpu po kavu. Ali, to nije moj Birt. I sad napokon puštam sve emocije, i iskreno patim. Zvuči kao vic, ali nije. Ovo je za mene crni humor, bez humor. Ovo je za mene Titanik, bez Birta i mene na provi. Ovo je za mene kao hladni ćevapi i topla piva. Kao Južnjačka bez utjehe. Kao burek bez jogurta.

Koliko sam tamo napisala scenarija, projekata. Koliko puta sam plakala, a Birt me grlio na šanku. Nisam plakala od alkohola, ne. Kajgot! Plakala sam kada ne bih imala ideja, kad iz mene nije mogla izaći niti jedna riječ. Onda bih pogledala ljude oko sebe. I ušla u svakog i pokušala razmišljati kroz njih. Često sam znala tako buljiti da sam u najmanju ruku bila nepristojna, a ne bi me čudilo da su imali spreman prst na dajling 911. No, oni nisu bili nepristojni kao ja kada sam tjerala pušače, puštali su me da budem tamo. I tako su nastajali moji likovi s kojima sam živjela. Znala sam pričati s likovima, smijati se njihovim forama, koje nemam pojma kako su se našle na tipkovnici. Samo je išlo. Birt bi mi samo nosio kavice i ništa me ne bi pitao. Znao je da sada ne smije prekinuti misli. Čak ne bi ni namignuo, ali ja znam da je bio tu i da me bodri. Eh, ljudi moji. Gdje je sad bakica koja svaki dan dolazi u isto vrijeme i vuče za sobom torbu na kotače. I ona ima svoje mjesto. Na katu. I uvijek vuče tu svoju torbetinu, u kojoj se nadam da nije njen muž, do gore. Kao da joj je potreban taj napor da onda zasluženo uživa u svojoj kavi. Ona uvijek ima neki sudoku ili križaljku koju treba riješiti. Kao što je to radila moja pokojna nonna koja je rekla da se tako trenira mozak. Gdje je sredovječni gospon koji je uvijek dolazio sam i pušio jednu za drugom cigaretu i samo se smijao? Kasnije sam saznala da je doktor. Tko zna jel’ sad i on ima odijelo Darth Vadera i mjeri pacijentima temperaturu iz daljine?! Sigurno mu sad nedostaje naš Birt. Kao i meni. Tamo sam imala i svog psa. Uvijek je bio na ulazu i toliko je jako mahao repom, rep bi mu se vrtio k’o propeler kada bi me vidio da sam s vremenom prestala nositi tamnu odjeću kako se ne vide tragovi olinjale ljubavi. Na šanku su se redali poslovnjaci. Eks i nestane k’o keks. Oni kaj su eksali žesticu su me malo brinuli. Tko zna gdje rade i koji sustav im cijedi volju za životom. No, u tih pet minuta za šankom, vrijeme staje. I kao da smo svi u nekoj tampon zoni u kojoj ne postoje problemi i na čijem ulazu stoje laseri koji odbijaju na dva metra sve one koji nam kradu naš život. Bila je to naša, samovoljna karantena.

Evo me doma. U improviziranom bircu koji nije ni sjena mojoj ljubavi. I ne slušam Love is in the air, treću pjesmu po redu na CD-u Birtove dj liste. Slušam političare, kojima nikad nismo dali ući u naš svijet, osim kada smo im se rugali. Ali, evo, vremena se mijenjaju.

Slušam Pernara koji govori da ne trebamo zbog par penzića biti u karanteni i zaustaviti svijet. Jer, kaj, penzići su pri kraju priče, ne? Zna li gos’n Pernar koliko sam ja napisala scenarija inspiriranih gospođom s torbom? Zna li on da moja mama, a nona moga nećaka iz drugog grada, svaki dan za vrijeme ove karantene putuje s unukom po svijetu abecednim redom, on bira. Svaki dan su u drugoj zemlji, od kojih je u većini njih nona doista i bila. I tako telefonskim razgovorima od sat vremena prenosi mudrost i znanje na novu generaciju koja će jednog dana voditi ovaj svijet. Zbog nje i takvih predaka neće biti kockaste glave, nego će širiti horizonte. Isključivo zahvaljujući znanju koje mu je dano u nasljeđe. Od penzićke. Od koje je upoznao Maore s Novog Zelanda, s kojom je spavao pod jurtom u Kirgistanu, jahao na pustinjskoj devi u Libanonu i kupao se u 160 tisuća finskih jezera. Da, jučer su bili u Omanu, a danas idu u Poljsku. Moj nećak jedva čeka da kucne tih 20 h da ga nonica nazove i da putovanje može početi. Mudrost i znanje stečeni radom itekako mogu pobijediti u ringu s igricama i youtuberima koji, na štetu, ne pričaju o onome što ih je naučila treća životna dob. 

Zamišljam Pernara u osamdesetima. Spojen na infuziju s vitaminom C pokušava prenijeti svojim unucima što je ostavio svijetu. I ne može se sjetiti.

I završavam riječima mog tate, koje je uputio Pernaru: Dragi mladiću, ako ti ne želiš biti star, umri mlad!

I, stvarno, završit ću s mojom birtijom i gospođom s torbom. Željela bih je što prije vidjeti i reći joj da će uskoro sve ovo završiti, i da ju ne damo. Neka izdrži još malo, a onda ćemo same zajedno piti kavicu kod našeg frenda Birta i rješavati naše križaljke života.

Ljubim,
Pe