Krenuli su tramvaji! Trojka, petica i četrnaestica! Doziraju nam radost, da ne bi infarkt dobili od previše ruta. Došlo mi je da uđem u sva tri i vrtim se u krug k’o ekipa kad zaruži iz noćnih izlazaka.

Sjedim ja pred laptopom i smijem se sama sebi. Gledam šalicu sa Teslom, možda mi on ima nekaj za reći. Nop, i on me ostavio. Zapalim svijeće, kao ugođaj i to. Niš. Sjetim se da imam pivicu. Otvorim?

Jel’ došlo meso?
Je, došlo je. Fina junetina. Za juhu i gulaš.
Super. Javi mi kakva je.
Ma sigurno je fino kad je od tebe.

Cipelcug Ilicom. Hodam po tračnicama i skačem s jedne na drugu prugu. Jučer sam si isplela tri pletenice nakon tuša, pa sam to zabetonirala lakom i tako nadrogirana od trovremenskog Tafta zaspala.

Evo me, bando moja. Jučer ste neki lutali po blogu i tražili me, a ja sam zapela u dubokom moru.

Danas slavimo trideseti po redu napisani blog! Aha! Kaj velite? Gdje su žrtve, da čujemo? Tko je pročitao sve? Ima li takvih i, ako ima, kakve su posljedice?

Opaaaa, potres! Kaj bi se mi primirili, pa to je tako booooring, tako passé. Relaksacija baj baj, ako si i pokazala neke naznake, poražena si u tri sekunde. Nock down. Flegma adios.

Zvoni alarm. Stiže poruka od jedne prijateljice, pa od prijatelja, pa se alarm opet ponavlja, i ja ga opet odgađam. Znam da imam još koju minutu da se ispružim u mrtav-pas pozu. I taman kad utonem u pokušaj sna nakon turbulentne noći, opet alarm.

Zamišljam vas neke, zbog kojih je i krenuo ovaj blog, kako ste napokon doma, i imate kućni ogrtač i šlapice. Zabavno mi je zamišljati vas u tom izdanju, jer smo se uvijek družili vani, i nemam pojma kako se neki nose sa kućnim outfitom.

Dok čekam da moje zobene pahuljice priznaju kefiru da su kaša, kuham kavu sa štaub šećerom, jer sam ostala bez onog kristalnog i kližem po mojim nikad dovoljno čistim pločicama uz taktove nezamjenjivog Ive Robića. Win win.